Kad babo ako Bog da bude hafiz

Počinjući sa zahvalom Allahu dž.š. i salavatom na prvog hafiza među ljudima Muhammeda s.a.w.s., ljudsku zahvalnost želim iskazati glavnom imamu Medžlisa IZ-e Sarajevo  mr. Ferid ef. Dautoviću, koji me je preporučio za imama Medžlisa IZ-e Sarajevo i zajedno sa predsjednikom Jusufom Zahiragićem ukazao povjerenje. Uz sve obaveze jednog imama, bez razumijevanja i pune podrške glavnog imama, nemoguće je imati dovoljno vremena za učenje dva džuza dnevno onako kvalitetno kako se to traži na komisiji.

Moji prijatelji, džematlije i imami, svako na svoj način, imaju zasluge za zajednički uspjeh. Nekima od njih, uz svaku drugu vrstu pomoći, nije bilo teško u onim danima kad nisam mogao biti sa muhafizom da uzmu Mushaf u ruke i preslušaju me nekoliko stranica, džuzeva. Edin ef. Pašanbegović, Emir ef. Karačić, hfz. Rijad ef. Đedović... Posebno veliku podršku imao sam od hfz. Bećirspahić Ahmedin efendije, Mensur ef. Karadže i od Sulejman ef. Posavljaka i njegove h. Emira-hanume.

Moji saborci iz 1. bataljona Sedme muslimanske viteške brigade su učili dovu da mi Allah dž.š. pomogne , kao i moje džematlije iz džemata Divičani i Vitkovac. Sve je to u određenim trenucima pomagalo da savladam umor i šejtanske vesvese da ja to ne mogu uspješno završiti.

H. Semra Spahović je učila dove a njen suprug h. Redžo, vakif naše džamije i vitez Druge viteške motorizovane brigade, brižno se šaleći, govorio bi joj da te dove možda nisu potrebne jer sam ja to dobro naučio. Dragi moji prijatelji, dove su uvijek potrebne a posebno od dragih plemenitih ljudi. Među najvrijednijim dovama koje Uzvišeni Allah prima su i dove prijatelja jednih za druge. Pa čestitke mojih prijatelja: Salem ef. Dedovića, Abdulgafar ef. Velića, Meho ef. Šljive i Mirza ef. Mešića, koji su mi  kao i neki drugi prijatelji, rekli da ih je radosna vijest o meni obradovala kao da su i oni sami postali hafizi Kur'ana Časnog. Allah vas obradovao vašim uspjesima i uspjesima vaših porodica na dunjaluku i ahiretu!

Muhafiz Mensud ef. Đulović svo vrijeme našeg druženja ponašao se brižno kao Ebu Bekr r.a. Nije dizao ruke od mene i od mog dragog hfz. Bećirspahić Ahmedin efendije. I kad je, po mišljenju mnogih, bilo lakše okrenuti se od dva prezauzeta starija učača i posvetiti se samo onima mlađim, bez poslovnih i porodičnih obaveza. I kad mu je direktno govoreno da mi to ne možemo, on je ostao uz nas i doveo nas do toga da pred Komisijom za polaganje hifza potvrdimo da smo osposobljeni za samostalno čuvanje naučenog. I Ebu Bekru r.a. je govoreno da je pametnije da oslobađa mlade i snažne koji mu mogu uzvratiti za učinjeno dobro i biti od veće koristi nego siromašni, stari i nemoćni. Uzvišeni Allah ti pomogao i višestruko nagradio za sve što si učinio za nas na ovome putu, naš dragi muhafize! Hafize Mensud efendija!                                                                                                                         H. Šahsena-hanuma Đulović zaslužuje posebno moje poštovanje i zahvalnost jer ni u jednom trenutku ovih nekoliko godina, ni jednom svojom riječi, ni gestom, ta plemenita mlada žena nije pokazala nezadovoljstvo što oduzimamo vrijeme muhafizovoj i njenoj porodici pokušavajući memorisati sveti kur'anski tekst. Uvijek se sa njenih usana mogla čuti riječ dove i podrške da svi zajedno istrajemo. Moj hfz. Amir ef. Kaknjo je još jedan moj muhafiz i prijatelj koji se takvim pokazao i dokazao kad je to bilo najpotrebnije. Nekoliko zadnjih mjeseci uključivao bi se svaku noć putem skypea iz svog potijesnog imamskog stana u Zenici. Nije se mogao odvojiti od supruge h. Jasmina-hanume i porodice, koja bi zajedno s njim, umorna od proteklog dana slušala u budnom ili polubudnom stanju ono što sam ja tog dana uspio da naučim. Od muhafiza tome se i nadamo, ali podrška njihovih porodica zna biti od presudnog značaja.                          

Moja supruga Semira-hanuma koja je preuzela na sebe većinu poslova u kući i porodici. Ja sam imao trenutke odmora a ona je i u tim trenucima bdila, pored ostalog, i nad mojim odmorom kao i nad mojim učenjem, brinući o četvoro djece, nama dvoma, kućnim poslovima. Štitila me je od vanjskih uticaja a posebno tokom 15-todnevnog polaganja hifza. Po pet mjeseci nije odlazila svojim roditeljima, ocu Dreco Ramizu i majci Hafizi. Odgovarajući na pitanje mog prijatelja iz školske klupe GHM-e mr. Mirnes ef. Kovača kako je moguće u našim godinama da zaposlen, oženjen i otac četvoro djece memoriše tekst Kur'ana a.š. odgovorio sam: „Bez žene i četvero djece meni to nije bilo moguće!“

Naša djeca; Harun, Ismail, Fikreta  i Merjem bila su poseban motiv da oboje izdržimo na ovom hairli putu i da im budemo primjeri u dobru. Njihove dječje želje - „Kad babo ako Bog da bude hafiz...“- davale su mi novu snagu da učeći Kur'an a.š. upućujem Allahu dž.š. dovu da nas sastavi u dobru i da nas nagradi vječnim uživanjem sa našim dobrim roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom i prijateljima u društvu poslanika, šehida i dobrih ljudi.

Nakon dvanaest proučenih džuzeva pred Komisijom šestog dana prvi put sam nazvao babu Šehu da mu javim kako sve ide dobro i da se ne brine. U tim džuzevima govori se i o Jusuf a.s. i njegovom babi Jakubu a.s. Moj babo mi je rekao: „Ne brini se sine, ja sam dobio haber da je to hairli ako Bog da.“ Kad bi mi za pripremanje nekih stranica trebalo više vremena zbog umora, sjetio bih se babinih riječi i nastavljao sa učenjem ubjeđen da je Allahova pomoć blizu. Sam sebi dodao bih riječi koje babo nije izgovorio: „...Tvoje je samo da učiš!“ Nisam gubio nadu u uspješno polaganje ispita ni onda kada bih završavao pripremanje zadnjih stranica za taj dan na pola sata prije odlaska pred Komisiju. Moj babo je svjesno žrtvovao naše druženje na dunjaluku upisujući nas u Medresu. Jer biti imam i pored ostalog raditi oba dana vikenda u mektebu, a imati djete koje ide u školu, znači nemati vremena za roditelje, braću, sestre, rodbinu i prijatelje koji žive u drugim mjestima.

Svi moji mualimi, učitelji, profesori su Allahovom odredbom ostavili traga i zajedno sa mnom već na dunjaluku posvjedočili da djelo onoga ko dobro radi neće propasti. To što za neki rezultat treba više vremena ne treba da nas obeshrabri. Zahvali Allahu dž.š. što si uporan i što ti je dao da radiš dobro duže vremena. Zar se žaliti što godinama učiš Kur'an a. š.!? Zar žaliti nad godinama rata i svog učešća u njemu!? Budi zahvalan na dobru kojim te Allah dž.š. počastio, svojom pomoći i vjernicima!  Ustraj! Ne odustaj ni kad si u bunaru Jusufe! Iz bunara naši pogledi i ciljevi moraju biti viši! Sve su to lekcije koje su mi naumpadale svo ovo vrijeme.                                                                                            Volio bih da je na mojoj hafiskoj dovi mogao biti prisutan neko od predstavnika tri institucije IZ-e grada u kojem sam rođen: muftijstva, MIZ-e, Medrese. Grada u kojem sam rođen, završio osnovnu školu i mekteb, kao učenik prvog razreda GHM-e bio i možda ostao najmlađi učač ramazanskih mukabela u Šarenoj, Hadži Alibegovoj i Kahvica džamiji, bio dugogodišnji teravih imam u džamijama na Ilovači i Skoku, već kao 15-togodišnjak bio na prvim linijama odbrane grada i države, noćivao i stražario ispred travničke Medrese,...

Uz mnoge druge došli su i moji autentični Travničani Samir Kozar, Amir Kalajdžija...Učenici našeg Kasim ef. Mašića, roditeljski brižnog mudžahida i imama koji se nije stidio priznati kad pogriješi. Neki su mu zamjerali da je puno pažnje posvećivao našem pravilnom učenju Kur'ana i praktičnom izvršavanju vjerskih propisa a manje teoriji... Zar moj obrazovani imam koji je redovan u džematu, ustrajan i lijepog ponašanja mora posebno objašnjavati i teoriju koju je sproveo i pokazao u praksi!? Uz sve to da bude poljoprivrednik, dobar govornik, lijepog glasa, sređen... Možda i neki od današnjih smogne snage priznati da je morao biti prisutan 16. 6. 2013. poslije podne-namaza u Begovoj džamiji u Sarajevu, kao i to da fakultetski obrazovani imami imaju pravo na godišnji odmor i odgovarajuću platu.

Volio bih i da je što ešraf džemata MIZ-e Sarajevo, mutevelije i inkasanti, mogao prisustvovati dovi. Oni su tog dana išli u pohode Ferhad-pašinoj džamiji u Banjaluci, zajedno sa mojim prijateljima Malik ef. Šljivom i Suljom ef. Ćerimovićem.

Muftija dr. Nedžad ef. Grabus, moj prijatelj i mentor, učestvujući u mojoj radosti zaželio je da činom moje hafiske dove i njezinih blagodati bude posebno obradovana moja majka r. Fikreta koja je preselila prije 29 godina na Bolji svijet i mene ostavila na amanet babi Šehi, bratu Zuferu, sestrama Zulfeti, Ajši i Hajriji, i tetki Sidiki. Da nam Allah kratku radost na ovom svijetu nadoknadi vječnim uživanjem u društvu poslanika, šehida, dobrih ljudi, dobrih roditelja, djece, rodbine i prijatelja!

Hašim Zahirović

P.S. U nedjelju 16. juna 2013. godine, poslije podne namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, proučena je hafiska dova novom hafizu Hašim ef. Zahiroviću, imamu u džematu Vitkovac, Medžlis IZ Sarajevo. Hafiz Hašim ef. Zahirović je rođen 25. 12. 1976. godine u od oca Šehe i majke Fikrete. Hifz je počeo učiti 2010. godine. (www.rijaset.ba)