Mekteb se živi

Uporedno sa školskom, i mektebska godina se postepeno privodi kraju. Naravno, sve to popraćeno je uobičajenim dekorom. I neka je! Tako smo stalno u prilici prisustvovati ili barem pročitati ponešto o raznim sadržajima kojima se simbolično spušta zavjesa na mektebsku 2012/13. godinu. Najuspješniji polaznici su se, kroz nekoliko instanci, imali priliku takmičiti i pokazati šta su to, zapravo, tokom minulih mjeseci usvojili od ponuđenog gradiva. Paralelno s njima, mladi učači Kur'ana su imali priliku pokazati stepen naobrazbe iz domena kiraeta i tedžvida, a i oni, skloniji sportu, su kroz fudbalske turnire došli na svoje.

Uz sve to, malo je džemata koji nisu organizovali neku vrstu prigodne svečanosti, bilo da se radi o mektebskoj akademiji, mevludskom programu ili uobičajenim ispitima – hatmama. Nerijetke su i ekskurzije i izleti do atraktivnijih destinacija u našoj lijepoj zemlji, a oni vičniji su se uspjeli otisnuti i ''preko grane''.

Sve u svemu, desetine hiljada djece, budućih ponosnih Bošnjaka i Bošnjakinja prodefilovalo je kroz stotine mektebskih učionica i znanje stjecalo pred isto toliko muallima. I dok se sa većinom njih očekuje ponovni susret kroz nekoliko mjeseci, sa jednim brojem djece, prevashodno svršenika završnih razreda osnovnih škola, oprašta se i mekteb. Sumirajući rezultate urađenog, nijedan muallim neće reći da je nezadovoljan, ali će isto tako svi oni horski priznati da se moglo puno više. Istini za volju, u većini stvari je tako.

Međutim, jedan je problem konstantan kada je u pitanju mektebska pouka a upoznao sam ga tokom svoje muallimske ere i diskutovao o njemu sa mnogim muallimima. Naime, muallimi se često puta susreću sa situacijom da polaznici relativno brzo zaboravljaju gradivo koje su prethodno uspješno savladali. To se prvenstveno odnosi na memorisanje kraćih kur'anskih sureta ali i na praktične radnje poput uzimanja abdesta ili obavljanja namaza. Nerijetko sam slušao muallime koji su oduševljeni činjenicom da njihovi vrlo mladi polaznici uspješno savlađuju i duža sureta, poput Bejjineh ili 'Alek ali usput zaborave ona kraća kakva su Kurejš ili Fil. Dosta je polaznika sa kojima muallimi svake mektebske godine detaljno prerade obavljanje pet dnevnih namaza, ali ih taj isti posao dočeka opet iznova jer djeca zaborave. Tako je jedan roditelj bjesnio na muallima jer mu za osam godina nije naučio dijete beš vakat namaza a muallim se pravdao da ga je učio više puta ali mu babu nikada nije vidio u džamiji. Poznavajući obojicu, mišljenja sam da nijedan nije pogriješio u svojoj konstataciji (optužbi/odbrani). Istovremeno, obojica prave zajedničku grešku koja se zove nedostatak koordinacije.

Uvijek sam bio zagovornik teze da su za uspješan proces mektebske nastave neophodna tri elementa i to u njihovom punom kapacitetu: muallim, dijete i roditelj. Muallim je taj koji kreira cijeli proces, budi interes kod djeteta i na domišljat način mu servira ono što je planom i programom predviđeno. Naravno, da bi mogao motivirati dijete, i sam muallim mora biti motiviran. Muallim koji svojoj plemenitoj mektebskoj misiji prilazi rukovođen parolom ''skinuti s dnevnog reda'', a, nažalost, ima i takvih, može stotinu puta učiti dijete namazu, abdestu ili nečemu trećem – željeni rezultat će izostati. Isti je slučaj i sa roditeljem čija uloga nije ništa manja od muallimove. Zapravo, zanatski kazano, roditelj je neka vrsta nadzornog organa koji budno prati proces i, po potrebi, reaguje. U takvom ''sendviču'' djetetu ne preostaje ništa drugo nego da dadne sve od sebe i opravda obostrana očekivanja.

Dakle, tražiti alibi za neuspjeh u roditeljevom zaobilaženju džamije u širokom luku, iako je to tako, ne stoji, kao što ne stoji ni svaljivati svu krivicu na muallima uz potpuno ignorisanje svoje roditeljske uloge. A muallim i roditelj su dobitna kombinacija za uspjeh djeteta. Djelimično prenosim iskustvo koje sam nedavno stekao i koje me potpuno uvjerilo u prethodnu tezu.

Naime, prije koju heftu bio sam u zijaretu jednom prijatelju. Čovjek je već zagazio u 40-te i relativno je uspješan poljoprivrednik. Hanuma mu je vrijedna domaćica koja je izrodila troje djece. Dvoje su školarci, momčići u šestom i trećem razredu, a najmlađoj curici su skoro tri godine. Narodski kazano, tipična hercegovačka porodica. Budući da se razgovor brzo zahuktao – što je uobičajeno kada se sa nekim ne viđate često a drag vam je – došlo je i vrijeme akšama. Abdestio sam se i pomirio sa tim da sam noćas i imam i mujezin. Ipak, bio sam samo muktedija. Domaćini su se abdestili, mlađi dječak – đak trećek razreda – je najprije ezanio a onda i ikametio a u ćošak/mihrab je prošao onaj drugi, iz šestog razreda i bio nam imam. Taj dječački glasić koji vješto uči kur'anske sure pred svojim babom, bratom i neznanim gostom, i usput se svojski trudi da pravilno izgovori sve harfove – i one hrapave, i grlene, i krupne, i ostale – to je nešto što me ostavilo bez teksta, poslije čega ću živjeti u nadi i uraditi sve da i ja za svojim Ammarom dočekam nešto slično.

Dok se u meni odvijala cijela drama praćena bujicom osjećanja, dječakov otac je stajao do mene, posve miran i, valjda, sviknut na kućnu rutinu džemata. Poslije saznajem da im je muallim redovan gost, zijareti ih i povremeno raportira o mektebu. S druge strane, i moj ahbab se redovno informiše o napredovanju svojih polaznika u mektebu, a ako ga poljoprivreda ponekad i zarobi, onda barem zvrkne telefonom i priupita efendiju o svom evladu.

U istom, ako ne i ljepšem ozračju, džematile smo klanjali i jaciju. Moji apetiti su malo porasli pa se ne bih iznenadio da nam je đak održao i kakav vaz poslije namaza. Naravno, nije rekao ništa ali sam kroz ta dva sahata prisustvovao do sada najljepšem vazu u mom životu.

Ovaj muallim, kao izvođač radova, i ovaj roditelj, kao vrhunski nadzorni organ, su dobitna kombinacija koja je već urodila i urađa uspješnim projektima.

U takvom odnosu snaga, dijete ne zaboravlja mektebsko gradivo – ono živi mekteb.

Safet Pozder

(Preporod, 01. jun 2013. godine)