A+ A A-

Pregled razvitka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

 

PREGLED RAZVITKA ISLAMSKEZAJEDNICE

U BOSNI I HERCEGOVINI[1]

 

     Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ponovo se našla u situaciji da svoju organizaciju usklađuje s novim političkim prilikama i državnopravnim okvirima. Prvi put se to dogodilo sa austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. Propašću austrougarske i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Islamska zajednica se po drugi put našla u toj situaciji. Odmah po zavođenju kraljevske diktature, 6. januara 1929., Islamska zajednica se našla na udaru šestojanuarskog režima kako bi se njena organizacija dovela u sklad sa apsolutnom unitarizacijom cjelokupnog političkog i javnog života u Kraljevini Jugoslaviji. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941., Islamska zajednica se po četvrti put našla u novim političkim prilikama i državnopravnom okruženju. 1946. Islamska zajednica se po peti put našla u potpuno novim političkim i državnopravnim okolnostima kojima je morala potčiniti svoju unutrašnju strukturu i organizaciju. Kroza svo ovo vrijeme, od prvih godina austrougarske okupacije pa do danas, na čelu Islamske zajednice smijenilo se jedanaest reisu-1-ulema. U dva je maha biran kao prijelazno rješenje naibu-reis.

    Danas, kada se Islamska zajednica nalazi pred reorganizacijom kako bi svoju strukturu i djelovanje uskladila sa samostalnošću i nezavisnošću Bosne i Hercegovine te se suočila sa najtežim iskušenjima kroz koja je muslimanski narod u BiH do sada prošao i prolazi nužno se je u osnovnim potezima podsjetiti na razvitak njenog pravnog položaja i na njeno ustrojstvo u posljednjih 115 godina.

     Pitanje pravnog položaja i unutrašnje organizacije Islamske vjerske zajednice postavlja se tek nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Do austrougarske okupacije nije u Bosni i Hercegovini postojala posebna vjerska organizacija, pošto je i sama osmanska država bila islamska. Jedinstvo pripadnika islama se održavalo na osnovu konfesionalne solidarnosti i obaveze poštivanja šerijata, a ne putem neke strogo formalne hijerarhijske vjerske organizacije. Pripadnost Islamskoj zajednici izražavala se priznavanjem vrhovne vlasti osmanskog sultana kao halife, tj. vjerskog poglavara svih muslimana. U stvarnosti sve vjerske poslove je vodio istanbulski muftija sa zvanjem šejhu-1-islama, kao sultanov (halifin) mjestozastupnik u oblasti vjere i prava, zvani Mešihat, tj. Ured šejhu-1-islama u Istanbulu, odnosno kao najviša vlast za autoritativno tumačenje vjerske doktrine.

     Austrougarska je od početka radila na uspostavljanju posebne vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini, kako bi muslimane odvojila od Carigrada i tako učvrstila svoj položaj u okupiranoj zemlji. Neposredno po okupaciji austrougarske vlasti su vrhovnim predstavnikom Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini smatrale Huseina Nur-ef. Hafizovića koji se u trenutku okupacije zatekao na položaju vrhovnog šerijatskog sudije u Sarajevu.

     Po odredbama Berlinskog ugovora Austro­ugarska se obavezala da će u Bosni i Hercegovini poštivati slobodu vjeroispovijesti. Članom 2 Carigradske, ili tzv. Novopazarske konvencije od 21. aprila 1879. zajamčeno je bosanskim muslimanima pravo da slobodno održavaju veze sa šejhu-1-islamom u Istanbulu. S obzirom na ove akte i islamsku tradiciju, muslimani su se prirodno opirali prekidu vjerskih veza sa Carigradom. Austrougarska se u načelu slagala da šejhu-1-islam može imenovati vjerske službenike u Bosni i Hercegovini, ali samo iz reda domaćih ljudi. U tom su smislu austrougarske vlasti spriječile dolazak i uvođenje u dužnost Ahmeda Šukri-ef., bivšeg rumelijskog kadiaskera, koji je 18. juna 1880. imenovan za bosanskog muftiju. Nakon dužeg oklijevanja i raznih diplomatskih manevara na relaciji Beč - Istanbul, šejhu-1-islam je 22. marta 1882. imenovao sarajevskog muftiju hadži Mustafu Hilmi-ef. Omerovića za bosanskog muftiju, čime je Porta indirektno priznala potrebu uspostavljanja jednog islamskog starješinstva u okupiranoj zemlji. Austro­ugarska je potvrdila ovo imenovanje tako što je carskim dekretom od 17. oktobra 1882. Hilmi-ef. Omerović postavljen za prvog reisu-1-ulemu IVZ BiH. Car je istovremeno imenovao i prvu četvericu članova Ulema medžlisa. Za članove su imenovani kadije: Hasan-ef. Pozderac, Mehmed Nezir-ef. Škaljić, Nuri-ef. Hafizović i Husein-ef. Ibrahimović. Time je faktički u BiH uspostavljena institucija rijaseta.

     Odmah nakon toga, naredbom carskog i kraljevskog Ministarstva financija od 24. oktobra 1882. provedena je organizacija uprave vjerskih i vakufskih poslova bosanskohercegovačkih musli­mana. Vjerski funkcioneri nisu birani nego postavljani. Car je imenovao reisu-1-ulemu i članove Ulema medžlisa, dok je ostale funkcionere postavljala Zemaljska Vlada u Sarajevu. Vjerski organi nisu imali samostalnost, jer je ovlašteni vladin povjerenik mogao mijenjati njihove odluke. Sredinom marta 1883. Zajedničko ministarstvo financija imenovalo je Privremenu komisiju za uređenje vakufskih poslova u BiH, za čijeg je predsjednika formalno postavljen sarajevski gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić. Ustvari, Komisiju su vodila dvojica stalnih Vladinih izaslanika. Tako je cjelokupni rad vakufa bio pod stalnom kontrolom Vlade.

    Muslimani su bili veoma nezadovoljni ovakvim položajem svoje vjerske i vakufske organizacije. Razlog za nezadovoljstvo bile su i prozelitističke akcije Katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje muslimana. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. protestna skupština mostarskih građana povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojke od strane nekih časnih sestara. Ovom skupštinom počela je borba muslimana BiH za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Na čelo autonomneg pokreta stavio se hercegovački muftija Ali Fehmi Džabić. Muslimani su se izborili za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju poslije desetogodišnjih napora, pisanja memoranduma, pregovora sa Zemaljskom Vladom i slanja deputacija u Beč i Istanbul. Vlada je 15. aprila 1909. konačno ozakonila "Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini", koji je 1. maja iste godine stupio na snagu.

    Svi vjerski i vakufski organi ustanovljeni "Autonomnim statutom" bili su samoupravni. Jedino je izbio spor ko treba da izda menšuru (duhovnu investituru) reisu-1-ulemi. Poslije kraćeg protivljenja austrougarske Vlade, ovaj je spor riješen na zahtjev muslimana, koji je po šerijatskom pravu jedino bio moguć, a to je da menšuru izdaje šejhu-1-islam.

     Nakon donošenja "Autonomneg statuta" tadašnji, a drugi po redu, reisu-1-ulema Mehmed Teufik-ef. Azabagić dobrovoljno se odmah povukao u mirovinu. Sredinom 1910. inauguriran je treći po redu, a prvi po "Autonomnom Statutu" birani reisu-1-ulema hafiz Sulejman-ef. Šarac. Samo dvije godine kasnije ista Hodžinska kurija koja ga je izabrala i predložila za taj visoki položaj zahtijevala je njegovu ostavku koju mu je Zemaljska Vlada pod pritiskom njegovih saradnika ultimativno iznudila početkom augusta 1912.

    Tokom 1913. Hodžinska kurija je, bez obzira na protivljenje Zemaljske vlade, u dva maha jednoglasno za reisu-1-ulemu izabrala Mehmed-Džemaludina-ef. Čauševića, što je car konačno potvrdio dekretom od 27. oktobra 1913. Menšuru je Čaušević primio na svečanosti u Carevoj džamiji 26. marta 1914. Čauševićev izbor za reisu-1-ulemu vremenski je koincidirao sa okončanjem balkanskih ratova kojima je Sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore tako da se relativno veliki broj muslimana našao pod vlašću novih dviju država. Srbija je članom 79. Uredbe o uređenju oslobođenih oblasti od 18. augusta 1913. na ultimativni zahtjev velikih evropskih sila priznala slobodu ispovijedanja islama, ali nije donijela nikakve posebne propise o uređenju i organizaciji Islamske vjerske zajednice. Jedino je dotadašnji muftija sa sjedištem u Nišu dobio naziv vrhovni muftija. Ustvari, bez obzira na načelnu zakonsku slobodu vjeroispovijesti, islam nije imao ravnopravan položaj sa pravoslavnom vjerom, koja je smatrana državnom. Što se tiče Crne Gore, ona nije donijela nikakve posebne propise o Islamskoj zajednici poslije balkanskih ratova. Smatralo se da je to pitanje načelno i praktično riješeno stavom 3, člana 129. Ustava Crne Gore od 19. decembra 1905. po kojem "unutrašnja uprava Muhammedove vjeroispovijesti pripada muftiji crnogorskom".

     Ujedinjenjem, tj. stvaranjem Kraljevine SHS nastupila je sa stanovišta organizacije Islamske vjerske zajednice, uprave vakufa i općenito muslimanskog vjerskog života jedna veoma složena situacija. Članom 10. Ugovora o miru sa Austrijom sklopljenim u zapadnom predgrađu Pariza Sen Žermenu en Le (Saint-Germain-en-Laxe) 10. septembra 1919. preuzela je Kraljevina SHS izvjesne posebne obaveze u pogledu svojih državljana islamske vjeroispovijesti. Te su se obaveze, mada se to direktno ne kaže, odnosile prije svega na zaštitu statusa muslimana Bosne i Hercegovine i očuvanje njihove vjerske i vakufsko-mearifske autonomije. Senžermenskim ugovorom Kraljevina SHS preuzela je prema svojim građanima muslimanske vjeroispovijesti u osnovi tri obaveze. Prva je, da se pitanja koja se tiču njihovog porodičnog i ličnog statusa reguliraju po "muslimanskim običajima". Na drugom mjestu, "Vlada SHS se obavezuje da pruži zaštitu džamijama, grobljima, vakufima i drugim vjerskim i dobrotvornim muslimanskim ustanovama koje već postoje", te da pri eventualnom osnivanju novih takvih institucija neće "uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica, koje su zagarantirane drugim privatnim ustanovama te vrste". Najzad, Vlada SHS se obavezuje da preduzme korake da se imenuje reisu-1-ulema za cijelu zemlju.

     Mada je senžermenski Ugovor 10. maja 1920. službeno proglašen za privremeni, a poslije donošenja vidovdanskog Ustava za stalni zakon, ni jednu od ove tri obaveze Kraljevina SHS tokom prvih deset godina svog postojanja, a neke ni kasnije, nije izvršila. Što se tiče prve obaveze, član 109. vidovdanskog Ustava sadržavao je opću proklamaciju da porodične i nasljedne poslove muslimana "sude državne šerijatske sudije", ali osim u BiH i dijelom Crnoj Gori, u ostalim krajevima nisu odranije postojali šerijatski sudovi. Jednom zakonskom odredbom od 30. januara 1922. vrhovni muftija u Beogradu dobio je funkciju vrhovnog šerijatskog sudije za Srbiju i Crnu Goru, pošto je istovremeno ukinut položaj velikog muftije crnogorskog. I poslije donošenja jedninstvenog Zakona o šerijatskim sudovima 21. marta 1929., otezalo se sa njhovim uvođenjem u Srbiji i Crnoj Gori. Tako je septembra 1932. Vrhovno starješinstvo IVZ uputilo predstavku Vladi da na području "Južne Srbije" (Makedonija, Kosovo, dijelovi Sandžaka), u mnogim mjestima nema šerijatskih sudova, iako je zakonski rok za njihovo ustanovljenje davno istekao.

     U pogledu obaveza staranja o muslimanskim vjerskim ustanovama, džamijama, grobljima i vakufima, reisu-1-ulema Čaušević je još 1921. zahtijevao da se "povrate islamske zgrade, u kojima su vojnički ili civilni uredi, svojoj prvobitnoj svrsi", te da se muslimanskim grebljima pruži ista zaštita kao i ostalim. Vrhovno islamsko starješinstvo prikupilo je tokom dvadesetih godina, a i kasnije, mnoge podatke o rušenju i oduzimanju džamija i njihovom pretvaranju u vojne magacine, školske dvorane i škole te o isticanju krstova na njima. U mnogim mjestima vlasti su prekopavale i skrnavile muslimanska greblja. Vrlo je često uzurpirana vakufska imovina i poklanjana srpskim prosvjetnim zadužbinama, dok je građa od srušenih vakufskih kuća upotrebljavana za zidanje državnih zgrada.  Pored toga, često je onemogućavan rad sibjan-mekteba, tj. osnovnih islamskih škola.

     Najzad, što se tiče obaveze imenovanja reisu-1-uleme za cijelu državu, Vlada je formalno priznala Džemaludina Čauševića za poglavara svih musli-mana u Kraljevini SHS, ali mu nije dozvoljavala da ima bilo kakvog uticaja na vjerske poslove izvan Bosne i Hercegovine. Upravu nad IVZ u ostalim dijelovima zemlje zadržalo je Ministarstvo vjera u kojem je načelnik muslimanskog odjeljenja bio Hasan Rebac.

     Može se, nakon svega, zaključiti da u Kraljevini SHS od 1918. do 1929. nije postojala jedinstvena Islamska vjerska organizacija. U Bosni i Hercegovini IVZ je imala autonomiju u okviru koje je slobodno vodila svoje vjerske, vakufske i prosvjetne poslove. Nasuprot tome, vjerska organizacija muslimana u Srbiji i Crnoj Gori bila je, ustvari, poseban dio državne uprave delegiran da rješava bračne i neke imovinske poslove muslimana.

     Uskoro poslije proglašenja diktature 6. januara 1929., režim je odlučio da provede jedinstvenu organizaciju IVZ za cijelu državu i tako sve muslimanske vjerske organe i poslove stavi pod svoju direktnu kontrolu. Ta u biti politička operacija povjerena je dr. Milanu Srškiću, ministru pravde, u čiji resor su zavođenjem diktature potpali i vjerski poslovi. Srškićev plan sastojao se u tome da prvo reorganizira IVZ i stavi je pod kontrolu Ministarstva pravde te da potom u vodstvo muslimanske vjerske organizacije uvede prorežimske ljude.

     Prvi dio plana, reorganizacija IVZ i njeno stavljanje pod kontrolu Ministarstva pravde, izveden je Zakonom o IVZ Kraljevine Jugoslavije od 31. januara 1930. Zakonom je stavljen van snage "Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini". Tako je u BiH ukinuta vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava muslimana. Stupanjm Zakona na snagu stavljeni su na raspoloženje reisu-1-ulema za Bosnu i Hercegovinu, vrhovni muftija za Srbiju i Crnu Goru, članovi Ulema-medžlisa i sve muftije. Zakon je odredio da će reisu-1-ulemu sa sjedištem u Beogradu, članove dva ulema-medžlisa, u Sarajevu i Skoplju, te devetericu muftija postaviti kralj svojim ukazom. Time su svi vjerski poslovi predati u ruke od strane države imenovanih vjerskih funkcionera i organa. Međutim, vakufsko-mearifski poslovi nisu ostavljeni ni nekim imenovanim organima nego su stavljeni u direktnu nadležnost Ministarstva pravde kao najviše upravne instance u svim pitanjima muslimanskih vjerskih zadužbina i škola.

     Reisu-1-ulema Čaušević je od početka prozreo Srškićeve namjere i odmah mu se oštro suprotstavio. Nakon duge i iscrpljujuće prepiske sa Srškićem u kojoj je ponižavan i tretiran kao običan državni činovnik, a ne poglavar jedne od tri najznačajnije vjerske zajednice u zemlji, Čaušević je pismom od 11. aprila 1930. zatražio umirovljenje. Kraljevim ukazom od 6. juna 1930. na prijedlog ministra pravde reisu-1-ulema Džemaludin Čaušević je poslan u penziju. Tako je Srškić stvorio prostor za ostvarenje drugog dijela svog plana, tj. dovođenje režimu odanih ljudi u vodstvo IVZ. Već 12. juna 1930. kraljevim je ukazom za novog reisu-1-ulemu sa sjedištem u Beogradu imenovan umirovljen tuzlanski i banjalučki muftija Ibrahim-ef. Maglajlić. Svečano je ustoličen u Bajrakli džamiji u Beogradu 31. oktobra 1930. uz prisustvo kralja, članova Vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija iz zemlje.

     Organizacija Islamske vjerske zajednice urađe­na je Ustavom koji je oktroiran 9. jula 1930. Po šestojanuarskom zakonodavstvu IVZ, vjerski su organi: džematski imami, muftije, dva ulema-medžlisa, jedan u Sarajevu, drugi u Skoplju, i Vrhovno vjersko starješinstvo u Beogradu sa reisu-1-ulemom. Ustav je broj muftija sveo na devetericu sa sjedištem u Banjaluci, Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Pljevljima, Novom Pazaru, Prizrenu, Bitolju i Skoplju. Ulema-medžlis je bio glavni organ preko kojeg se "vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim islamskim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim životom". Sarajevski Ulema-medžlis bio je nadležan za teritoriju banjolučkog, tuzlanskog, sarajevskog i mostarskog muftijstva, skopski za područje pljevaljskog, novopazarskog, prizrenskog, bitoljskog i skopskog. Analogno postojanju dva ulema-medžlisa, postojala su i dva vakufsko-mearifska vijeća, u Sarajevu i Skoplju, sa svojim upravnim odborima i vakufskim direktorima, koje je sve neposredno imenovao ministar pravde. Niži vakufski organi bili su sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, čije je članove imenovalo nadležno vakufsko-mearifsko vijeće, te na kraju, kao jedini izborni organ, džematski medžlis koji je birao zbor džematlija, a starao se o potrebama svog džemata.

     Nova je situacija za IVZ nastupila raspadom šestojanuarskog režima na tzv. petomajskim izborima i ulaskom dr. Mehmeda Spahe, 24. juna 1935., u prvu vladu dr. Milana Stojadinovica, u kojoj je Spaho dobio resor ministarstva saobraćaja. Kao jedan od uvjeta za ulazak Jugoslovenske muslimanske organizacije u Vladu, Spaho je tražio reviziju šestojanuarskog zakonodavstva IVZ, vraćanje sjedišta reisu-1-uleme u Sarajevo i uklanjanje vlastitih političkih protivnika iz vjerske i vakufske organizacije. U skladu sa sporazumom Spaho-Stojadinović, već je 28. februara 1936. proglašena Uredba sa zkonskom snagom kojom su Zakon i Ustav IVZ stavljeni van snage. Samo dvije nedjelje poslije toga, 14. marta 1936., penzioniran je reisu-1-ulema Ibrahim ef. Maglajlić. Novi Ustav IVZ donijet je 24. oktobra 1936. nakon čega je za prvog naiba Vjerskog starješinstva sa sjedištem u Beogradu postavljen profesor Salih Safvet Bašić.

     Kako u to vrijeme više nije postojao ni hilafet ni istanbulski Mešihat, to je Maglajliću menšuru dodijelio poseban Savjet za menšuru, sastavljen od članova Ulema-medžlisa, predstavnika vakufsko-mearifskih vijeća i članova sarajevskog i skopskog Vrhovnog šerijatskog suda. Od tada se ustalila praksa da menšuru dodjeljuje poseban savjet ili odbor za menšura.

     Ustavom iz 1936. ukinuta su muftijstva, zatim dvojstvo u organizaciji IVZ, sa dva ulema-medžlisa i dva vakufsko-mearifska vijeća i dvije vakufske direkcije. Umjesto toga, Ustav je propisao formiranje jednog Ulema-medžlisa neposrdno uz reisu-1-ulemu i jedinstvene Direkcije vakufa za cijelu državu, te je općenito ojačao ulogu laičkog faktora u upravi i poslovima IVZ. Tokom 1937. obavljeni su izbori za Vakufski sabor i članove Izbornog tijela za izbor reisu-1-uleme. Ovo se izborno tijelo sastalo 20. aprila 1937. i prema Ustavu izabralo trojicu kandidata za reisu-1-ulemu: Ferhim-ef. Spahu, predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu, Ahmed-ef. Bureka, muderrisa Gazi Husrev-begove medrese, i Muhammed-ef. Tufu, profesora Više islamske šerijatsko-teološke škole. Na osnovu ovog prijedloga, kraljevski su namjesnici ukazom od 26. aprila 1938. imenovali Fehim-ef. Spahu za reisu-1-ulemu Kraljevine Jugoslavije. Dužnost reisa F. Spaho je primio 6. maja od prvog naiba Salih- ef. Bašića, a svečano ustoličenje i predaja menšure obavljeni su u Carevoj džamiji u Sarajevu 9. juna 1938. godine.

     Za vrijeme Spahinog mandata Jugoslavija je aprila 1941. zahvaćena drugim svjetskim ratom u kojemu se IVZ u Bosni i Hercegovini našla pred teškim vjersko-političkim problemima i iskušenjima. Jedan dio ilmijje bio je od početka nezadovoljan tzv. Spahinim Ustavom IVZ od 24. oktobra 1936, prije svega činjenicom da je ovaj ustav faktički oduzeo iz ruku pripadnika uleme mnoge pozicije, posebno u imovinskim tj. vakufskim stvarima, pa je od protivnika označavan kao laički. Ovo nezadovoljstvo dijela hodža novom organizacijom IVZ nastojao je iskoristiti Hakija Hadžić, stari politički protivnik braće Spaho. Kada je 10. aprila 1941. proglašena tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), Hadžić je smatrao da je došao njegov trenutak. On je prvi iz BiH sa nekoliko svojih istomišljenika koje je našao među nekim muslimanima i Hrvatima otišao da pozdravi Antu Pavelića. Iz Zagreba se vratio sa Pavelićevim punomoćima kojima mu je zajedno sa popom Božidarom Bralom povjerena civilna uprava u BiH (tzv. Poslanikovo povjereništvo za Drinsku banovinu).

     Koristeći se tom pozicijom, Hadžić je već tokom juna 1941. organizirao vjersku anketu koja je trebalo da izradi nacrt novog zakona i ustava IVZ u skladu sa tzv. hodžinskom koncepcijom formuliranom još u godinama neposredno pred rat. Na anketu je formalno pozvan i F. Spaho kao reisu-1-ulema, ali on nije došao ni na jednu njenu sjednicu. Od njegovih pristalica došli su samo na dvije sjednice dr. Hazim Muftić, kao direktor Vakufa, i Mehmed Ali Ćerimović, član Ulema-medžlisa. Ostali su učesnici bili uglavnom ljudi Hadžićeva povjerenja. Anketa je izradila "nacrt zakonske odredbe o vjersko-prosvjetnoj autonomiji" koji je A. Pavelić trebalo da potvrdi kao zakon. Naročito izaslanstvo koje su predvodili Ademaga Mešić i Mehmed Handžić, predsjednik Udruženja ilmijje "El-Hidaje", predala je 7. augusta 1941. Paveliću ovaj nacrt. A. Pavelić je tom prilikom izrazio spremnost da se "duhovna pitanja" urede po željama izaslanstva i pozvao njegove članove da ponovo dođu u Zagreb na otvaranje džamije.

     Svaki efekat ovoga izaslanstva poništen je činjenicom da je Pavelić već narednog dana službeno primio reisu-1-ulemu Fehima Spahu sa dr. Hazimom Muftićem, ravnateljem Vakufa, i zagrebačkim muf­tijom Ismetom Muftićem.

     Krajem augusta 1941. vođa bivše Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) Džafer Kulenović je ušao u Vladu NDH i od tada pa do kraja rata uspješno blokirao sva dalja Hadžićeva nastojanja da se promijeni postojeći Ustav i organizacija IVZ. U međuvremenu, 13. februara 1942., umro je reisu-1-ulema Fehim Spaho, pa je Hakija Hadžić radio da na to mjesto dođe neko od njegovih ljudi. Dž. Kulenović i njegove pristalice insistirali su i u tome uspjeli da se za trajanja rata ne bira novi reisu-1-ulema. Tako se po drugi put na mjestu naiba, odnosno vršioca dužnosti reisu-1-uleme, našao Salih-ef. Bašić, koji je ostao na tom položaju sve do septembra 1947. U izuzetno teškim ratnim danima Bašić je vrlo mudro i hrabro vodio poslove IVZ brinući prije svega o svom narodu i vjerskim službenicima kao njegovim predvodnicima. Ne obzirući se čas na perfidna obećanja, čas na prijetnje i zastrašivanja od strane ustaškog režima, uporno je odbijao da se u organizaciji i strukturi IVZ bilo šta mijenja dok traje rat. Hrabro je odbio nekoliko Pavelićevih zahtjeva da Vrhovno islamsko starješinstvo potpiše poslanicu protiv NOP-a.

     Poslije velikih ljudskih patnji i stradanja tokom drugog svjetskog rata, te materijalnih razaranja kojima je posebno bila pogođena vakufska imovina, polahko se u zemlji obnavlja organizirani vjerski život. Pošto su se poratne prilike u zemlji donekle konsolidirale, pristupilo se izradi i donošenju novog Ustava IVZ koji je usvojen na zasjedanju Vrhovnog vakufskog sabora u Sarajevu 26. augusta 1947. Na temelju ovog ustava izabran je 12. septembra 1947. prvi poslijeratni reisu-1-ulema Ibrahim-ef. Fejić. Svečana promocija i primopredaja menšure po prvi put je u historiji Rijaseta obavljena u Begovoj, umjesto u Carevoj džamiji u Sarajevu.

     Ibrahim-ef. Fejić je u narednih deset godina radio na unaprjeđenju IVZ u uvjetima proklamirane slobode savjesti i vjeroispovijesti i odvojenosti vjere od države. S obzirom na raskorak između normativneg i stvarnog stanja, zadaci pred kojima je stajao Fejić i njegovi nasljednici na položaju reisu-1-uleme, Sulejman-ef. Kemura i Naim-ef. Hadžiabdić, nisu bili nimalo lahki ni jednostavni. Bez obzira na sve teškoće i složenost odnosa sa tzv. društvenom zajednicom, odnosno državom i sva previranja unutar Islamske zajednice, tokom četiri decenije 1947. - 1987. njihovog reisovanja muslimanski vjerski život, prosvjeta, kultura i izdavačka djelatnost veoma su se razgranali. U tom se pogledu Islamska zajednica potvrdila kao prva i osnovna, ne samo vjerska, nego i kulturno-prosvjetna institucija cjelokupnog muslimanskog naroda.

     Ustav iz 1947. nekoliko je puta mijenjan i dopunjavan (16. januara 1949; 12. aprila 1950. i 4. decembra 1955.). Na zasjedanju Vrhovnog sabora IVZ usvojen je u Prištini 5. novembra 1969. njen novi Ustav, po kojem se IVZ službeno nazvala samo Islamska zajednica, jer se došlo do zaključka da riječ islam implicira pojam vjere. Po ovom ustavu organi IZ su odbori kao osnovna upravna tijela i muftije kao glavna vjerska lica na svom području. Viši organi su sabori i starješinstva. Sabor je najviši organ IZ na području republike, a starješinstvo njegov izvršni organ. Postoje četiri sabora, odnosno starješinstva. Sabor u Sarajevu od 30 članova je pokrivao područje BiH, Hrvatske i Slovenije. Sabor u Prištini sa 29 članova vodio je IZ u tzv. užoj Srbiji, na Kosovu i Vojvodini. Za IZ u Crnoj Gori postojao je Sabor u Titogradu sa 26 članova. Najzad, s obzirom na svoje specifične potrebe, Islamska zajednica u Makedoniji ima svoj poseban Statut koji se oslanja na Ustav IZ. Sabor IZ Makedonije brojao je 20 članova, sa Starješinstvom i njegovim predsjednikom. Svaki grad u zapadnoj Makedoniji, ukupno 13, ima svoj odbor IZ, a u Štipu je jedan za cijelu istočnu Makedoniju.

     Najzad, na vanrednom zasjedanju Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, održanom 12. aprila 1990. u Sarajevu, usvojen je novi Ustav Islamske zajednice. Ovim tzv. ramazanskim Ustavom, izvršena je temeljna reorganizacija Islamske zajednice.

     Članom 11. Ustava Islamske zajednice određeno je da se njena imovina na prvom mjestu sastoji od vakufa, te su se u tom pogledu velike nade polagale u proces denacionalizacije, odnosno vraćanja nekada oduzete ili jednostavno uzurpirane vakufske imovine. Rat je privremeno omeo taj proces.

     Prema članu 18. organi IZ su: odbori i muftijstva Islamske zajednice, sabori i mešihati IZ, Vrhovni sabor IZ, Rijaset Islamske zajednice i reisu-1-ulema. Odbor je osnovni organ IZ na području više džemata, dok je muftijstvo glavni vjerski organ na području više odbora Islamske zajednice. Prema članu 29. Sabori su najviša predstavnička tijela Islamske zajednice na svome područje i ima ih ukupno pet: u Sarajevu za BiH, u Prištini za Srbiju, u Skoplju za Makedoniju, u Podgorici za Crnu Goru i u Zagrebu za Hrvatsku i Sloveniju. Mandat članova sabora traje četiri godine. Mešihat je izvršni organ sabora Islamske zajednice. Najviše predstavničko tijelo Islamske zajednice u državi je Vrhovni sabor, koji broji 46 članova koji se biraju tako da Sabor u Sarajevu delegira 13 članova, Sabor u Prištini 12, Sabor u Skoplju 9, te sabori u Titogradu i Zagrebu po 6 članova. Njihov mandat traje četiri godine. Izvršni organ Vrhovnog sabora je Rijaset, čije je sjedište u Sarajevu i koji ujedno predstavlja vjersko jedinstvo pripadnika Islamske zajednice u cijeloj državi. Najzad, prema članu 46. reisu-1-ulema je vjerski poglavar i najviši predstavnik Islamske zajednice u SFRJ. On predsjedava sjednicama Rijaseta. Krajnji su se nepovoljni efekti ovog Ustava pokazali već prije krize i potpune disolucije SFRJ, jer je njime u strukturi Vrhovnog sabora i Rijaseta došlo do poremećaja ravnoteže na štetu bosanskih muslimana. To je imalo znatnih posljedica u praktičnom vjerskom životu pripadnika IZ i općenito muslimana u Bosni i Hercegovini.

     Na kraju, bez obzira na prošlost i korisno iskustvo koje nam ona pruža, svaka je situacija historijski uvijek nova, pa tako i ova današnja. U svih naprijed spomenutih pet slučajeva postojala je neka država koja je kao arbitar u skladu sa svojim interesima manje-više nametala Islamskoj zajednici njenu organizaciju. Danas, u ovim za bosanskomuslimanski narod odsudnim trenucima, Islamska zajednica je u mogućnosti da o svom ustrojstvu sama odlučuje. U tome je posebna odgovornost svih pripadnika Islamske zajednice i cjelokupnog bosanskomuslimanskog naroda.

__________________

[1] Tekst je preuzet iz knjige "Istorijski razvoj institucije Rijaseta", priredio prof. dr. Omer  Nakičević, Rijaset Islamske zajednice, Sarajevo 1996., str. 21-41.

 

FaceBook