Gazi Turali-begova džamija u Tuzli: 443 godine vjernike ezan poziva na namaz
Ezan sa tuzlanske Gazi Turali-begove džamije čuje se od daleke 1572. godine, kada je džamija i izgrađena. Već 443 godine vjernike ezan sa munare svakodnevno poziva na namaz.
Hamid ef. Zahirović, nekadašnji dugogodišnji imam Turali-begove džamije kazuje da nije bilo Turali-bega da ne bi bilo niti Tuzle. Turali-beg je osim džamije izgradio i niz drugih objekata i dućana. Vrijedi istaći da je Tuzla u tom dalekom vaktu imala i han, koji je bio prihvatilište za nezbrinute koji dođu u Tuzlu, i koji nemaju gdje da prenoće niti da se nahrane. U izgrađenom hanu svi oni koje je put naveo do tuzlanske mahale imali su besplatan smještaj i hranu.
Sjeća se i ne zaboravlja Hamid ef. Zahirović da vodovoda u tom vaktu ne bi bilo da nije bilo Turali-bega.
- Gazi Turali-beg je vodu u Tuzlu doveo iz Soline, sa rijeke Solina. Turali-beg je važan za grad i veliki doprinos ima za Tuzlu. Kao što je Gazi Husrev-beg važan za Sarajevo i ima svoj značaj, toliku važnost ima i Gazi Turali-beg za Tuzlu. Zato mi je drago što sam osam godina boravio i sticao znanje u prostorijama koje je obezbijedio Gazi Husrev-beg u Sarajevu, a nakon toga sam došao u Tuzlu, i na kraju svoga imamskoga rada bio imam u Turali-begovoj džamiji, i vjersko znanje prenosio ljudima – priča Hamid efendija.
Sa sjetom u očima za proteklim decenijama života, Hamid ef. Zahirović sa posebnim emocijama govori o staroj Turali-begovoj džamiji i tadašnjem vremenu. Sjeća se kaže mevluda koji je održan u staroj džamiji za muškarce 1966.godine. Istiće da nikada nije strahovao ni od koga, bez obzira na vremena koja su dolazila. Samo je strahovao od Allaha, i bojao se da neće prema njemu pogriješiti. Hamid efendija u Tuzlu je došao 1959. godine.
- Kada sam došao u Tuzlu nisam nikoga poznavao, od djeteta do najstarijega insana, ali sam boraveći ovdje od 1959.godine pa do danas, upoznao svaki dio Tuzle, i gotovo upoznao svakog građanina Tuzle. Moram ovom prilikom da istaknem da sam i u onim davnim vremenima imao veliku podršku u svome radu od svih građana Tuzle. To mi je pomoglo da uspijem u svome svakodnevnome radu. U Turali-begovoj džamiji održavala se vjeronauka kao i u svim drugim tuzlanskim džamijama, klanjalo svih pet namaza, kao i u drugim džamijama. Klanjali smo džume, bajram namaze, i nikakvih smetnji nismo imali – sjeća se Hamid ef. Zahirović.
Posebno, kako kaže, iz toga vremena pamti neke običaje kojih danas nema. Dok stojimo ispred Turali-begove džamije, sat vremena prije džume, a tuzlansko martovsko sunce grije sve jače, Hamid efendija sa nostalgijom u glasu kazuje da su se neke stvari vremenom promijenile.
- Prije su za vrijeme ramazana džamije bile osvijetljene zajedno sa munarama, mnogo svečanije je izgledalo nego sada, iako su sada veće mogućnosti.
Ja pamtim vijeme kada su u ramazanu poslije teravija ugledni građani Tuzle, džematlije, dolazili i sijelili u džamijama, i u prostorima islamske zajednice. Razgovarali o potrebama građana kao vjernika. Toga danas više ne vidim, žao mi je zbog toga. Danas su se ljudi otuđili jedni od drugih. Tada su u Tuzli bile četiri glavne džamije. Šarena džamija, Čaršijska, Turali-begova i Jalska džamija. Ja sam iz Jalske džamije, gdje sam bio imam došao u Turali-begovu džamiju. U kojoj je prije mene imam bio Hasan ef. Smajić. Tu sam bio imam do kraja svoga vjerskog službovanja, do 2001.godine, kada je džamija i zatvorena zbog rekonstrukcije – naglašava ef. Zahirović.
Tokom rata neke tuzlanske džamije morale su prestati da rade, ali se u Turali-begovoj džamiji nije prestajalo sa radom. Klanjalo se i u ratu.
Sjeća se Hamid efendija jedne ratne ikindije i granata u neposrednoj blizini džamije.
- Posebno hoću da istaknem jedan detalj. Sjećam se jednog namaza u ratu, bila je ikindija, došli smo da klanjamo, ali su granate počele da padaju. Desetak nas je bilo na ikindiji. Sjećam se da mi je tadašnji mujezin rahmetli Enes Zaimović, koji je bio poznati tuzlanski mujezin, rekao efendija hajmo mi u munaru, jer ovo nešto na dobro ne sluti, pa ćemo kada se malo smiri situacija klanjati. Ja sam ga poslušao, otišli smo u munaru. Taman što smo ušli u munaru i sklonili se, granata je pala iza džamije, geleri su ušli u džamiju, tačno gdje je prvi saf. Ovo je bitno da znaju mlade generacije, pod kakvim smo uslovima dolazili u džamiju i obavljali namaz, ali nismo dozvolili da se ugasi svjetlo vjere. Nismo dozvolili da se ne čuje ezan, bez obzira na rat – evocira ratna sjećanja efendija Hamid Zahirović.
Bez obzira na rat i ratne opasnosti mekteb u Turali-begovoj džamiji nije prestajao sa radom. Tadašnji učenik Hamid efendije u mektebu, a sadašnji imam Jalske džamije, Nedim ef. Derišević, govori mi da je sve vrijeme rata išao u mekteb pod granatama.
- U mekteb sam krenuo sa 12.godina, mislim da je to bilo u zimu ratne 1992.godine. Bio je to najbrojniji gradski mekteb. U to vrijeme je bilo manje gradskih džamija. Predani imamski i mektebski rad Hamid ef. Zahirovića pobudio je u meni želju da upišem Fakultet islamskih nauka. To je bila prekretnica da se opredijelim za imamski poziv. Sjećam se da sam jedne prilike kada je Hamid efendija bio odsutan, imao priliku da ga mijenjam u mihrabu. Tada sam bio prvi razred srednje škole. Tada sam od Hamid efendije dobio ključ džamije i držao ga do zatvaranja džamije 2001.godine – kazuje Nedim ef. Dervišević.
Dok razgovaram sa sadašnjim imamom Turali-begove džamije, hafizom Merimom ef. Đulovićem ispred mihraba, a vjernici polako stižu na džumu, u razgovoru saznajem da je Gazi Turali-begov vakuf jedan od najimpozantnijih vakufa u BIH, koji je bitan za razvoj Tuzle.
- U urbanom dijelu Tuzle prije nego što je džamija izgrađena bilo je polje, nije bilo ništa izgrađeno, zbog toga se u narodu ova džamija naziva i Poljskom džamijom, jer je izgrađena u polju. Gazi Turali-beg je između ostaloga uvakufio i školu za djevojčice. Kada je 1949. škola zatvorena u njoj je bilo upisano 300 djevojčica, koje su pohađale školu. On je uvakufio i određena novčana sredstva, što bi danas mogli nazvati fondacijom ili razvojnom bankom, taj novac je bio namijenjen obrtnicima, ljudima koji su željeli da pokrenu određeni biznis. Taj podatak je bio značajan za urbani razvoj Tuzle, jer veliki broj ljudi dolazi u Tuzlu, uzima taj novac i pokreće biznis, otvaraju radnje. Tada dolazi do ekspanzije urbanog razvoja grada. Kada dođemo u ovu džamiju kažemo da smo došli na izvor urbanoga razvoja Tuzle – kazuje hafiz Đulović.
Turali-begova džamija predstavlja duhovni centar muslimana Tuzle. To je bilo kroz njenu povijest, i taj značaj ostaje i danas. Prostor na kojem se mi nalazimo, napominje hafiz Merim ef. Đulović, dok stojimo ispred ulaza u džamiju, predstavlja duhovnu oazu muslimana Tuzle. Mnogo je razloga zbog kojega to tvrdimo tako. Jer su upravo u ovoj džamiji mnogi muslimani prve stvari o vjeri naučili, svoje prve namaze klanjali.
- Obnova džamije trajala je jedan duži vremenski period, mnogi se pitaju zbog čega je to tako bilo, međutim kada danas pogledamo kako džamija izgleda vidjet ćemo da je u njenu obnovu utkano jako puno ljubavi. Posebnu zahvalnost muslimani ovoga kraja duguju ljudima koji su rukovodili Islamskom zajednicom tada. Posebno ističem da je predsjednik građevinskog odbora bio tadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, današnji reisu-l-ulema. Zahvalnost dugujemo i sadašnjem tuzlanskom muftiji – Vahid ef.Fazloviću, ljudima iz MIZ Tuzla, dr. Amir ef. Kariću, nekadašnjem glavnom imamu, kao i sadašnjem glavnom imamu hafizu Ahmed ef. Huskanoviću, i predsjedniku MIZ Tuzla - Hasan ef.Spahiću – ističe hafiz Đulović.
Mnogi se pitaju zbog čega je u sadašnjem obliku džamija u donjem dijelu, kako kažu zašto je potonula, za razliku od prije kada je bila na ravnom nivou.
Hafiz efendija Merim Đulović, posebno naglašava da je potrebno kazati da je zemlja koja je bila nasuta unutar džamije izvučena i da je ovom obnovom vraćena džamija na njene izvorne temelje. Dodaje da možemo primjetiti da su i neki drugi detalji pomno praćeni iz više razloga. Jer je džamija duhovni centar i nacionalni spomenik naše države.
Ovom temeljitim obnovom pokazali smo našu ljubav prema vjeri, duhovnim korijenima, ali i pokazali ljubav prema svojoj domovini. Voljeti domovinu znači čuvati njene nacionalne spomenike.
Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BIH kompletan prostor na kojem se nalazi džamija, sa haremom i turbetom, proglašeni su nacionalnim spomenikom naše države, kao graditeljska cjelina. U haremu Turali-begovog vakufa nalazi se i nekoliko mezarja i nišana, koji govore o ljudima koji su živjeli i dali poseban doprinos u razvoju tadašnje muslimanske zajednice.
- U ovom haremu je ukopan otac od našeg reisa rahmetli Teufika Azabagića, u haremu se nalazi mezar Šefkije Gluhića koji je bio politički aktivan početkom prošlog stoljeća. Tu se nalazi i mezar kadije Redžepa ef. Muminhodžića, velikog našeg alima. Ono po čemu je on bio najviše poznat u islamskoj zajednici je njegov rad na edukovanju naše djece. Njegove knjige se i danas koriste kao dodatni udžbenik za polaznike mektebske nastave – govori Merim efendija o ljudima koji imaju važno mjesto u historiji Tuzle.
Dok se polako približava vrijeme ezana, priča mi Merim efendija ispred mezara i nišana u haremu o turbetu, za koje mnogi Tuzlaci misle da je to turbe Gazi Turali-bega, međutim on nije ukopan u ovom turbetu.
Želim naglasiti, napominje Merim efendija, da su u okviru ovoga džemata bila još dva turbeta. Jedan na području današnjeg stambenog kompleksa Cipelići, a drugo turbe je bilo na području današnje zgrade Pasaž. Ta dva turbeta su uništena i oborena, i u okviru ovog džemata ostalo je još samo ovo turbe.
Po konfiguraciji zemljišta, možemo vidjeti da se radi o turbetu koje je kasnije izgrađeno jer ono u svom nivou gradnje ne prati nivo džamije. Ono što mi znamo, kazuje hafiz Merim efendija, jeste da ovo turbe nije izgrađeno u osmansko doba, kao većina turbeta u BIH. Izgrađeno je u doba austrougarske vladavine. Zanimljivo je da je ovo turbe izgrađeno po naredbi austrougarskog cara Franje Josipa. Ali ne znamo zbog čega je car naredio izgradnju turbeta kod ove džamije.
Na žalost ne znamo tačno ni ko je ukopan u ovom turbetu, nemamo te podatke. U turbetu postoji mezar koji svjedoči o tome da je tu neko ukopan, ali ne postoji nišan na kojem bi pisalo o kome se to tačno radi.
Za kraj ove reportaže, umjesto neke poruke, za vremena koja tek dolaze bitno je da ljudi, a posebno naša omladina, uvaže savjete od starijih i iskusnijih od sebe. Kako bi poboljšali i unaprijedili svoj život.
Kazuje mi Hamid ef. Zahirović, dok se selamimo, da svaki čovjek uvijek mora da krene od sebe, da svojim životom i ponašanjem drugome bude primjer.
Da nikada drugoga ne krivimo za svoj život, rad i doprinos, već samo sebe. Jer ukoliko uložimo trud doći će i uspjeh bez obzira na vrijeme, i da se bojimo samo Allaha i nikoga drugoga.
Džanan Ribić
