A+ A A-

Bi li volili da Allah nama sudi onako kako mi sudimo jedni drugima?

Bi li volili da Allah nama sudi onako kako mi sudimo jedni drugima?

Uzvišeni Allah je objavio: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!” (El-Hudžurat 12)

 “One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.” En-Nur, 19)

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Musliman je muslimanu brat. Neće mu nepravdu nanijeti, niti ga ostaviti na cjedilu. Ko ispuni neku potrebu svoga brata, Allah će ostvariti njegovu potrebu. Ko od vjernika kakvu nedaću otkloni na dunjaluku, Allah će od njega otkloniti nedaću na Sudnjem danu. Ko pokrije muslimana (u njegovim postupcima), Allah će ga pokriti na Sudnjem danu.” (Buhari i Muslim)

"Ko okrivi svoga brata zbog grijeha za koji se on pokajao Allahu džellešanuhu, neće umrijeti sve dok tim istim grijehom ne bude bio stavljen na kušnju." (Hassan Al-Basri)

Draga braćo, svjedoci smo jedne teške devijacije koja se uvukla u naše safove. Od tragaoca za dobrom, za lijepim, za nadahnućima, mi postajemo tragaoci za lošim, za zlim, za potonjućima. Ne otvaramo oči da vidimo lijepo i da se lijepim nadahnemo nego ružnim, ne koristimo sluh da čujemo dobro nego čeznemo da čujemo loše, kad čujemo iole da na loše liči trčimo da to prenesemo pa i  preuveličamo, ne čekajući potvrdu ni da li je istina.

Svjedoci smo na svjetskoj ali i domaćoj sceni da je počeo moralni odstrijel svakog ko iole figurira kao promicatelj dobra, optimizma, napretka. Idemo li ka nekom novom vremenu lova na vještice, u kom se neće loviti oni koji pri sebi nemaju dobra nego oni koji pri sebi imaju imalo lošeg. „Vještice“ današnjice su ljudi koji se bore i zalažu za napredak, dobro. Oni se stavljaju pod mikroskope, skenere, njima se ako treba i u genetskom kodu traži greška da bi se okaljala njihova čast, ugasio njihov glas, pobila njihova ideja.

Muslimani vjernici vrlo često lahko zagrizu te šejtanske zalogaje i žvaću ih, gutaju, tumačeći to činom vjere. Pri tom zaboravljamo da intencija vjere nije propagirati i širiti loše, nego dobre, nije čast vjernika u pretresanju drugog da bi našao loše nego traženje i podupiranje dobra.

Hatib ibn Belt'a, r.a., je pred oslobođenje Mekke, poslao pismo mušricima Mekke, da se muslimani spremaju osloboditi Mekku. Ovo je bio jedan vid izdaje i otkrivanja neprijatelju vojne tajne. Kad su pronašli pismo i nakon što je Hatib objasnio zbog čega je to uradio, Omer reče:"Dozvoli mi Poslaniče da mu glavu odsječem, postao je munafik!"

Danas nažalost, pojedinci ovako reaguju na prvu, neki ubijaju zaista a neki vrijeđaju i ponižavaju neistomišljenike, ne gledajući pozadinu problema, kao što je Poslanik, a.s., uradio u ovom slučaju, kad je Omeru rekao: "Ne Omere, on je vjernik, učesnik bitke na Bedru, a šta ti znaš, možda je Allah njima oprostio." Nakon ovih riječi prenosi se da je  Omer, r.a., zaplakao.

Draga braćo, svi smo mi slabi, svi smo mi griješni, pronaći grešku i grijeh kod nekog nije nikakvo čudo, a mi se uglavnom, kao čudimo. Kad se čudimo tome postavlja se pitanje od čega polazi naše čuđenje? Da nije od pretpostavke da smo mi bezgriješni? To bilo bilo logično, bezgriješan čovjek  pa vidio nečiji grijeh pa mu čudno. Nije čudno da je bezgriješnom čudno vidjet grijeh,  al hajmo se zapitat jesmo li bezgriješni?

Možemo vidjeti ovih dana da se nekim utjecajnim muslimanima u svijetu pripisuju grijesi u želji da se njihov utjecaj umanji i eliminira. Nekima veći nekima manji. Ništa nije dokazano, no, u našem vremenu više i ne treba dokaz. Mi smo pijadestal dobra digli toliko visoko da se s njega pada samo posumnja li neko u njeg. Ne tražimo dokaz, ne tražimo potvrdu i uzimammo sebi za pravo da na osnovu sumnje propitujemo, sudimo, zašto ne priznati, vrlo često se i osladimo. Nekima od nas ne pada teško gledati griješnike i družit se s njima, al nam neporočan, ahlakli, vrijedan insan ide na živce i jedva čekamo da ga se dohvatimo makar za sitnicu.

Pogledajmo koliko se priče i prašine diglo zbog fetve o dozvoljenosti kamatnog kredita u nuždi. Ne znam za vas, al meni lično to pitanje  je postavilo ili raspravu o njemu povelo bar dvadesetak osoba. Čini mi se samo jedna ili dvije od njih nije do sad digla kredit. Ovi ostali su ga davno digli i ne čekajući fetvu, no sad su zabrinuti, sad bi držali dersove našem vijeću muftija. Zašto?

Prenosi se i često spominje događaj sa Isa, a.s. i njegovih drugova kada su prošli kraj leša psa, pa drugovi rekoše kako leš zaudara a Isa, a.s., primjeti kako ima bijele zube i kako je samo bio poslušan svome gospodaru dok je bio živ. Ne da ih Isa, a.s., uči da gledaju lijepo gdje god mogu nego ih podsjeća na nijedna stvar nije zapela u trenutku. Ima svoje jučer i u tom jučer ima svoju vrijendost. Hatib ibn Belt'a jeste napsiao pismo Mekelijama da će ih muslimani napasti, jeste doao vojnu tajnu, al je Hatib bio i u redovima čvrste bedranske vojske i Poslanik ne želi da ga zbog jedne greške kažnjava, Poslanik, a.s., podsjeća ashabe na njegovu vrijednost. 

Zar ne bio trebali u svakom čovjeku koji je pogriješio vidjeti sebe, koji smo to isto učinili, samo možda u nekoj drugoj situaciji, prigodi ili predmetu. Bog zna što se u u našim srcima sada nalazi i događa. Bog zna sve naše priče, našu prošlost. Bog zna i našu budućnost. Možda onaj koga sada sudimo, sutra bude ispred nas,  jer uvideći svoju pogrešku i pokaje se, započne živjeti novi život. Problem je što mi sebi dajemo pravo da sudimo drugima koristeći se pri tom mišlju da će oni naši grijesi koje nam je Bog sakrio, vazda biti sakriveni. Zaboravljamo li da je Bog i pravedan. Razmišljamo li nekad dok sudimo drugima bi li voljeli da tako isto, Bog sutra nama sudi na Sudnjem danu.

Zamislimo na trenutak razgovor na Sudnjem Danu: „Robe moj zgriješio si, ideš u Džehennem? Ali, Bože, radio sam i dobra djela. -Jesi, radio je i Hasan i Mujo i Fata i Hava, ali ti ih nisi spominjao po tim dobrim djelima nego po grijehu kojeg sam im ja dao da se otkrije kako bi ih očistio od grijeha...  Kad sudimo, pogotovo kad sudimo “ u ime Boga” trebamo paziti šta time prizivamo.

Činjenica je da musliman danas kod svoga brata vidi uglavnom mahane, greške i propuste, dok njegova dobra djela ne vidi makar ih bilo poput morske pjene! Nije li od Sunneta da svoga brata nekada i pohvalimo i istaknemo njegova dobra djela ili zasluge u radu za islam? Naravno, nećemo to učiniti pred njim, međutim, trebamo u tome slijediti praksu Poslanika, a.s., koju su od njega preuzele prve i potonje generacije muslimana. Ta praksa je bila da se pohvale zaslužni muslimani i da se istakne njihova vrijednost.

O onome ko istražuje propuste muslimana, kleveta ih i o njima širi ružne informacije Poslanik, a.s., kaže: “O skupino koji svojim jezicima očitujete a iman još nije ušao u vaša srca! Ne ogovarajte muslimane, ne istražujte njihove propuste, jer onaj ko istražuje njihove propuste, Allah će tragati za njegovim propustima. A za čijim propustom Allah bude tragao, izložit će ga sramoti u vlastitoj kući.” (Imam Ahmed i Ebu-Davud.)

Poslanik, a.s., je rekao: “Ne uznemiravajte Allahove robove, niti ih brukajte. Ne istražujte njihove mahane, jer onaj koji bude tragao za mahanama svoga brata muslimana, Allah će tragati za njegovom mahanom sve dok ga ne obruka u vlastitoj kući.” (Imam Ahmed)

Razmišljajući o ovoj temi, prisjetih se jednog događaja zabilježenog u Bibliji: "Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."

Gotovo svaki dan na naslovnim stranicama novina i internetskih portala, ili na radiju i televiziji, ističu se loše vijesti. Koja je svrha isticanja takvih vijesti? Sve ovisi o tome tko ih i zašto stavlja u središte pozornosti. U ovom slučaju koji Biblija bilježi ljudima nije bio cilj iskorijeniti zlo iz svoje sredine nego iskušati Isa, a.s., da bi ga mogli optužiti. Misli su: Mojsijev Zakon naređuje da se onaj tko je počinio preljub kamenuje. Usprotivi li se Isus Zakonu eto prigode da ga optuže pred židovskim Velikim vijećem. A rekne li im neka ženu odmah kamenuju, eto prigode da ga optuže pred rimskom vlašću koja je Židovima zabranjivala izvršavanje smrtne kazne. I danas je tako, pozivamo se na Boga, al hajmo biti iskreni, koliko zaista to činimo iskreno u ime Boga a koliko us tvari radi šejtanskih vesvesa? Koliko smo istinski uložili truda da steknemo znanje da bi mogli suditi „u ime Boga?“

Sve više ljudi hoće rekreativno da se bavi fikhom, zakonom, da sve bude po zakonu, ali koliko poznajemo zakon. Može li jedno čitanje prevoda Kur'ana biti dovoljno da donosimo fetve, da sudimo? Odakle ti pravo da u ime Boga sudiš nekog za jedan prijestup ako znaš da si koliko jučer i ti sam činio isti a Bog te nije osudio niti kaznio?

Jel mi ponekad mislimo da Bog nije savršen pa treba nas da upotpunimo to savršenstvo. Dozvolio je nekom da misli drukčije od nas pa ćemo ga mi sad smaknut da ispravimo tu grešku?

Umjesto da se koristimo dobrima jedni drugih mi se štetimo lošim. Umjesto da u životu koristimo ono što imamo, naša preokupacija postane ono što nemamo. I tako umjesto zahvalnosti na onome što nam je darovano i zbog žudnje za onim što nam je uskraćeno, postanemo ljubomorni na ljude oko sebe što na kraju preraste u zavidnost i zluradost. A zar ljubomora i zavidnost nisu prigovor i neslaganje s Božijom odredbom i Njegovim planom po kojem raspoređuje Svoje darove?

Svaka blagodat može biti i iskušenje, a iskušenje blagodat. Ono što razumijevamo kao blagodat, ako nas zavara i udalji od pokornosti Allahu – postane najopasnije iskušenje. A opet iskušenje koje nas nauči saburu i približi nas Allahu je, u biti, prava blagodat.

Razmislimo, draga braćo, i sjetimo se da idemo “Onom koji zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (Kur’an, 40:19).

Uzvišeni Allah rekao je: “Zatim smo Knjigu ostavili u naslijeđe Našim robovima koje smo Mi odabrali. Od njih ima onih koji sami sebi čine nasilje! Ima ih koji su umjereni u svojim ibadetima, a ima i onih koji se, Allahovom dozvolom, natječu u dobru!” (Fatir, 32)

U svome govoru na Arefatu na Oprosnom hadžu Poslanik, a.s., upozorava na kaznu onome ko oskrnavi dostojanstvo čovjeka: “Čovjek je veličanstveno djelo Allahovo (ko spozna svoje biće i njegova svojstva i sposobnosti, spoznaće i svog Stvoritelja), i teško onome ko oskrnavi čast i dostojanstvo Allahovog djela.”

“Kaže Abdullah ibnul Amr ibn As, a bilježi ibn Madže: “Vidio sam Poslanika, a.s.,kako tavafi oko Kabe i govori: `Kako si samo lijepa i kako je lijep tvoj miris. Kako si veličanstvena i kako je veliko tvoje mjesto kod Allaha. Tako mi Uzvišenog Allaha, čast mu’mina je kod Allaha veća od tvoje časti, o Kabo. Njegov imetak, njegova krv, i da se o njemu ne misli nego samo dobro. Tako mi Allaha rušenje Kabe kamen po kamen je manji grijeh kod Allaha, nego da se uvrijedi čast mu’mina ili da se prolije njegova krv.`” Pomislimo sada na trenutak kako Muhammed, a.s., kaže da je čast vjernika veća od časti Kabe.

Molim Allaha da nas uputi i osnaži na putu dobra! Amin!

(Čaršijska džamija, Konjic, 10.11.2017.g. / 21 safer 1439.h.g.)

Hatib: Esad Bajić

FaceBook