Biografije dosadašnjih reisu-l-ulema

 BIOGRAFIJE DOSADAŠNJIH REISU-L-ULEMA[1]

MUSTAFA HILMI EF. HADŽIOMEROVIĆ (1882 - 1893.)

(Nije poznato da je sačuvana neka slika ili crtež prvog reisu-l-uleme. Kadić u svojoj hronici ga je na sljedeći način opisao: "Merhum Hilmi-efendija biješe srednjeg rasta, pun i debeo, okrugle glave, čela povisoka, rumena lica, nošnja obična hodžinska (nošnja mu mnogo ličila na arapsku jer mu je žuta anterija, ćitabija, koja je izvirivala ispod širokog džubeta, dosezala do nožnih članaka). Nosio je debelu šljaku. U govoru je imao poštapicu "oj le ja".)

Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. (1231) godine. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu u mektebu pred muallimom Husein-efendijom. Kraće vrijeme učio je u medresi u Prijedoru, a onda je došao u Sarajevo u Gazi Husrev-begov hanikah 1833. (1248) godine. U hanikahu i u Kuršumliji medresi učio je pred Mehmed-efendijom Kučukom, znamenitim muderisom, pred kojim je učio i jedini šejh-ul-islam što ga je Bosna dala, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić. Pred Kučukom je učio do Munla Džamije, a potom je pohađao predavanja sarajevskog muftije Muhameda Šakir-efendije Muidovića i Muhamed-efendije Telalagića, koji su predavali u svojim kućama.

Godine 1837. otišao je u Istanbul u Hekim-Čelebi medresu i nastavio nauke pred najglasovitijim alimima ovog vremena, Vidinlijom i Denizlijom. Nakon deceniju i po naukovanja u Istanbulu, uzeo je idžazet i spremio se za povratak u domovinu sa bosanskim hadžijama koji su se u to vrijeme vraćali iz Meke. Hadžije iz Bosanskog Novog nagovore ga da prihvati mjesto muderisa u Novom. U Sarajevo su stigli kada je bilo upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji medresi, nakon smrti Kučuka Mehmed-efendije. Znanci i prijatelji, naročito hadži Muhamed-aga Hamamdžić, stadoše nagovarati Hadžiomerovića da primi ovo mjesto, ali on ne htjede dok mu to ne odobre Novljani. Nakon sporazuma sa njima, prihvatio je ovu dužnost 1852. godine. Godinu dana kasnije imenovan je i imamom Arebi-atik džamije.

Kao muderis Kuršumlije medrese, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti, vrši nadzor nad školama i bibliotekama, planira potrebna finansijska sredstva za prosvjetu, upravlja tim sredstvima i kontroliše njihovo namjensko trošenje.

Kada je 1856. (1273. h.g.) godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović, koji se već istakao svojim sposobnostima, posebno dobrim poznavanjem šerijatskog prava.

Vršeći muftijsku službu sve do odlaska u penziju (skoro četiri decenije), Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović izdao je veliki broj fetvi na niz aktualnih pitanja koje su nametale prilike i društveni odnosi koncem turske i početkom austrougarske vlasti u našim krajevima.

Šejhu-l-islam svojim dekretom od 3. rebiu-l-ahira 1299. (9. februar 1882.) ovlašćuje Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića "da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje" ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud, a rumelijski kadi-asker ga imenuje za sarajevskog kadiju s pravom da imenuje kadije po okruzima i kotarevima, da im izdaje murasele i da se trudi, da šerijatske zaključke pravedno izvodi i da među ehalijom ahkami-šer´ijju potpuno vrši. Ovakav položaj Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića bio je analogan položaju muftije na području Bugarske i Rumelije.

Imajući u vidu aktivnost Mešihata u prvoj polovini 1882. godine i ranije, okupaciona uprava je u jesen 1882. godine, uvažavajući ponovljene zahtjeve muslimanskih prvaka, imenovala Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine, o čemu je car donio odluku 17. oktobra 1882. godine. Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme obavljeno je u velikoj sali u Konaku 15. decembra 1882. godine.

Iscrpljen dugogodišnjim radom, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović podnio je ostavku na položaj reisu-l-uleme 1893. godine. Ostavka mu je prihvaćena i on je otišao u zasluženu penziju. Umro je u nedjelju 10. februara 1895. godine. Dan kasnije klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, kojoj je prisustvovalo "mnoštvo odličnika svake vjere" i toliko svijeta koliko se u Sarajevu "ovakvom zgodom još nije vidjelo". Pokopan je na Grlića brdu kod Sarajeva.

Medu savremenicima bio je na glasu ,,s temeljnog poznavanja islamske nauke", a posebno se isticao u šerijatskom pravu i hadisu. Nije mu bilo premca u poznavanju biografija ashaba i drugih ravija. U životu biješe skroman. Malo je govorio, ali mu svaka biješe mudra i promišljena. U slobodnom vremenu bavio se poljoprivredom na svom imanju u Lješevu. Kuća mu je rijetko bila bez musafira, a o njegovoj pobožnosti pričaju se čitave legende. Bio je "svakako, jedna od najmarkantnijih ličnosti naše prošlosti", uzoran i kao muderis, i kao muftija, i kao reisu-l-ulema.

MEHMED TEUFIK EF. AZABAGIĆ (1893-1909.)

Mehmed Teufik ef. Azabagić sin Osman-bega rođen je u Tuzli 1838. godine. Potiče iz vrlo ugledne i bogate tuzlanske porodice, Azabagića. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u svom rodnom gradu Tuzli, a zatim je otišao na studije islamskih nauka u Carigrad. Studije je okončao 1868. godine i kao trideseto­godišnji afirmisani alim vratio se u svoj zavičaj.

U svom radnom vijeku obavljao je poslove imama, hatiba, vaiza i značajne funkcije u Islamskoj zajednici. Bio je upravitelj ruždije u Sarajevu, a zatim je premješten na isti položaj u Tuzlu, gdje je istovremeno vršio i funkciju kadije.

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine postavljen je za tuzlanskog muftiju. Na toj funkciji istakao se dobrim organizatorskim sposobnostima i pročuo kao sposoban alim, vaiz i pedagog.

Stoga je nakon formiranja i otvaranja Šerijatske sudačke škole 1887. godine premješten u Sarajevo i postavljen za prvog direktora ove značajne vjersko-prosvjetne institucije. Veliki je njegov doprinos na formiranju, oblikovanju i programskom utemeljenju ovog značajnog zavoda. Na dužnosti direktora i predavača ostao je do 1893. godine.

Kao tuzlanski muftija napisao je zapažen apel pod naslovom "Risala o hidžri", - Poslanica o iseljenju, štampana u štampariji "Vatan" 1886. godine. Risala je prvobitno bila pisana na arapskom jeziku, ali je naknadno u skraćenoj verziji štampana i na turskom jeziku. Ova poslanica naišla je na dobar prijem i visoko je cijenjena i preporučivana od najpoznatijih alima, toga vremena.

Vrijeme poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, karakteristično je po masovnom iseljavanju muslimana iz naših krajeva u Tursku. Mehmed Teufik ef. Azabagić je dalekovidno uočio svu štetnost i opasnost koju sa sobom nosi ovaj hidžret. On se svim svojim bićem borio protiv iseljenja, navodeći praktične i šerijatske argumente da bi odvratio svijet od tog neizvjesnog i po muslimane štetnog pokreta.

Na funkciji reisu-l-uleme Mehmed Teufik ef. Azabagić  je bio od 1893. do 1909. godine. Imenovan je 25. oktobra 1893. godine a svečana predaja menšure i ustoličenje bili su 20. novembra iste godine, u Konaku, nakon dove u Carevoj džamiji u Sarajevu.

To je bilo veoma teško vrijeme. To je period borbe za bolji i pravedniji status muslimana, borbe za njihovu vjersku i vjersko-prosvjetnu autonomiju koju vodi mostarski muftija Džabić. Dobivanjem vjerske i vjersko-prosvjetne autonomije muslimani Bosne i Hercegovine pripremali su se da donesu novi statut i po njemu da izaberu reisu-l-ulemu. Reisu-l-ulema Azabagić je procijenio da bi za njega bilo najbolje da se povuče u mirovinu, što je i uradio 1909. godine. Ostatak života proživio je u Tuzli. Umro je u 80-toj godini života 22. maja 1918. godine. Ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli gdje mu se i sada nalaze nišani.

HAFIZ SULEJMAN EF. ŠARAC (1910-1912.)

Borba za vjersku i vjersko prosvjetnu autonomiju u Bosni i Hercegovini završena je pobjedom. Novi autonomni statut stupio je 1. maja 1909. godine na snagu. Po ovom statutu izabran je prvi reis-ul-ulema, ugledni alim, hafiz Sulejman ef. Šarac.

Reisu-l-ulema Šarac, rođen je u Stocu 1850. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, gdje je završio i hifz, pred poznatim hodžom Žujom. Dalje školovanje nastavio je u Carigradu i završio ga 1878. godine. U domovinu se vratio 1879. godine i odmah biva imenovan za bihaćkog muftiju. Na toj dužnosti ostao je sve do 1887. godine.

Svojim znanjem i radom brzo se afirmisao, kao vrstan i perspektivan alim, što je bila lijepa preporuka da bude postavljen za profesora novoosnovane Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Nešto kasnije postaje i direktor te škole. Zahvaljujući baš njemu, njegovim stručnim i organizacijskim sposobnostima, ova škola brzo prerasta u najuredeniji zavod tog vremena. Svršenici ove škole, sticali su tu solidno znanje u vjerskim i svjetovnim naukama.

Sulejman ef. Šarac stavio se na stranu pokreta za vjersku i vjersko prosvjetnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Zbog toga mu je Monarhija teško zamjerila i tadašnja Zemaljska vlada premjestila ga je na Vrhovni šerijatski sud. Međutim, to ga nije pokolebalo. Sa svojim saborcima Munib ef. Korkutom i Salih ef. Alajbegovićem podnosi čuveni "Takrir" kojim se caru i kralju Franji Josipu l u pogledu davanja menšure osporava suverenitet, što ga je koštalo prijevremenog odlaska u penziju.

Njegovu odlučnost i hrabro držanje, u ovoj složenoj i delikatnoj situaciji, muslimanski svijet nije zaboravio. Njegov ugled i popularnost naglo su porasli, pa je nakon izvojevane pobjede za vjersku i vjersko prosvjetnu autonomiju jednoglasno izabran za reisu-l-ulemu. Predaja menšure izvršena je 3. juna 1910. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Tako je Sulejman ef. Šarac prvi bosansko-hercegovački reisu-l-ulema izabran od naroda. On je jedan od najvećih naših alima. Veliki je pregalac i vrstan pedagog, čovjek čvrsta imana i čelična karaktera.

Njegov izbor nije bio po volji Austro-Ugarskoj monarhiji, lako je bila prinuđena da ga prizna, ona je raznim smicalicama, od samog početka, nastojala da mu onemogući rad. Na kraju ga je, nakon dvogodišnjeg rada, prisilila da podnese ostavku i to preko one iste Hodžinske kurije koja ga je prije tri godine u trećem krugu glasanja jednoglasno izabrala.

U listu "Zeman" organu Ujedinjene muslimanske organizacije od 28. maja 1912. godine, objavljeno je da je Hodžinska kurija održala svoju sjednicu u subotu i nedjelju 25. i 26. maja, naglasivši da sve kurije po autonomnom statutu imaju pravo da biraju i smjenjuju vrhovnog vjerskog poglavara u Bosni i Hercegovini, te je donijela dvije rezolucije u kojima se traži smjenjivanje sa položaja reisu-l-uleme hafiza Sulejmana ef. Šarca. List "Zeman" od 30. jula 1912. godine donosi vijest pod naslovom "Ostavka reisu-l-uleme" prenesenu iz lista "Bosnische Post", da je Zemaljska vlada, prije četiri dana pozvala reisu-l-ulemu hafiza Sulejmana ef. Šarca da u roku od osam dana podnese ostavku. Nakon toga ultimatuma Zemaljske vlade, reisu-l-ulema Sulejman ef. Šarac podnio je ostavku u avgustu 1912. godine.

Poslije toga potpuno se predaje svojoj porodici i nauci koju je neizmjerno volio. Posebno ga interesovala istočna literatura, u čijem poznavanju nije imao sebi ravna. Znao je na hiljade stihova napamet, pa je prisutne oduševljavao tim svojim znanjem. Za razliku od mnoge starije uleme, školovane u Turskoj, izvanredan je bio poznavalac i našeg jezika, zalagao se da naša taleba prvenstveno dobro nauči svoj maternji jezik pa tek ostalo. Bio je veliki govornik, njegovi vazovi koje je redovno držao u Begovoj džamiji bili su veoma dobro posjećeni.

Hafiz Sulejman ef. Šarac spada u svijetle ličnosti naše prošlosti. Umro je u Sarajevu 27. XII 1927. godine i pokopan je na groblju Grlića brdo kod Sarajeva.

MEHMED DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ (1913-1930.)

Mehmed Džemaludin Čaušević je rođen u Arapuši kod Bosanske Krupe 28. decembra 1870. godine. Ocu mu bješe ime Ali ef. poznatiji, medu svojim Krajišnicima, kao Alihodža. Otac mu je bio i prvi učitelj.

Četiri godine je proveo u Bihaćkoj medresi učeći pred uglednim muderisom i muftijom hadži Mehmed Sabit ef. Ribićem, poznat medu narodom pod imenom "Širazija".

Godine 1887. Džemaludin odlazi u Carigrad na dalje školovanje u kome će ostati sve do 1903. godine do završetka Mektebi hukuka (Pravnog fakulteta).

U Carigradu je učio pred najpoznatijim alimima toga vremena, čuvenim u cijeloj turskoj carevini, Salih ef. Tokatlijom, h. Hasan Husni ef. Manastirlijom, h. Halis ef. i Nevšeherlijom. Na sve njih ostavio je izvanredan utisak svojom bistrinom i slobodnoumnošću, te su mu proricali sjajnu budućnost.

U svoju šeher Bosnu, odnosno u Sarajevo, po prvi put se vraća, i to nakon duže vremena, 1902. godine. Tu boravi cijeli ramazan držeći predavanja u Begovoj džamiji. Specifičnim načinom izlaganja i aktuelnošću tema, vrlo brzo se nametnuo tadašnjim Sarajlijama, koji su ga objeručke prihvatili. To vrijeme provedeno u Sarajevu bilo je presudno za njegov konačan povratak u Bosnu, jer je kao oštrouman i dalekovidan čovjek uočio vrlo nezdrave prilike u kojima su živjeli muslimani u našim krajevima, i osjetio se dužnim, da kao pravi sin svoga naroda, vrati se i pomogne.

Po dobijanju idžazeta u Carigradu 1903. godine vraća se u Sarajevo gdje u mjesecu septembru iste godine biva imenovan nastavnikom arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji gdje ostaje do 1905. godine. Godine 1905. Džemaludin je postavljen za člana Uleme medžlisa u Sarajevu. To je bio veliki dobitak za ovo visoko vjersko tijelo, koje je do tada samo životarilo, potpuno odvojeno od naroda. Dolaskom Džemaludina Ulema medžiis ponovo oživljava i pokreće velike inicijative na vjerskom i vjersko-prosvjetnom planu. Posebna pažnja se poklanja reformama programa mekteba i medresa koji su već odavno bili prevaziđeni.

Na mjestu člana Ulema medžlisa Čaušević ostaje pet godina radeći na podizanju njegove uloge i ugleda medu muslimanskim svijetom. Za to vrijeme obišao je cijeli teren Bosne i Hercegovine, sve mektebe i medrese, kao i druge vjersko prosvjetne ustanove gdje se na licu mjesta upoznao sa svim nedostacima naše vjerske nastave i uopće vjersko -prosvjetnog života kod nas. Bio je to početak reformatorskog i programskog djelovanja M. Džemaludina Čauševića, kome će ostati dosljedan do kraja života.

U mjesecu februaru 1910. godine M. Džemaludin je postavljen za profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Studentima ove škole brzo se nametnuo svojim kvalitetnim predavanjima i načinom prezentiranja islamske misli. Želio je da podigne opšteobrazovni nivo ilmije, tražio je da se puno radi, čita, piše i prevodi i posebno je želio da podigne opšti kulturni nivo svršenika Šerijatske sudačke škole. Imao je običaj da kaže "autoritet, ugled i dostojanstvo niko vam ne može podići niti sačuvati ako vi sami (obraćajući se studentima) ne držite do vašeg ugleda i dostojanstva".

U julu 1912. godine, na vlastiti zahtjev razriješen je dužnosti profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi, a povod za to je bilo postavljanje Osmana Nuri Hadžića za direktora ove škole. Čaušević je smatrao da je to mjesto bilo za nekoga iz ilmije, a ne za laika kakav je bio Osman Nuri Hadžić, sa kojim je Džemaludin privatno bio dobar prijatelj.

Naredne dvije godine Čaušević je bio bez posla, živio je vrlo teško jer je ostao bez ikakvih prihoda, prodavao je stvari i knjige i tako životario, ali se nije odlučio da odseli u Tursku gdje su ga uporno pozivali nudeći mu primamljive položaje.

Hafiz Sulejman ef. Šarac, je podnio ostavku na položaj reisu-l-uleme 1913. Hodžinska kurija predloži kao kandidata Džemaludina, ali to ne bješe po volji Zemaljskoj vladi, kao i nekim muslimanskim političarima, zato traže da se ovaj izbor poništi. Međutim, Hodžinska kurija, i po drugi put i to jednoglasno, izabra ga kao kandidata za reisu-l-ulemu. Pod pritiskom javnog mijenja, Zemaljska vlada, konačno prihvati ovaj prijedlog i carskim rješenjem od 27. oktobra 1913. godine Džemaludin Čaušević bijaše imenovan reisu-l-ulemom za Bosnu i Hercegovinu. 26. marta 1914. godine bilo je svečano ustoličenje u Carevoj džamiji u Sarajevu. Mešihat iz Carigrada je dostavio menšuru i veliko odlikovanje od halife "Haremejni muhteremejn" koje se dodjeljivalo samo izuzetnim alimima toga vremena. Sa ovim činom M. Džemaludin Čaušević preuze velike obaveze i teško breme i to u izuzetno složenom vremenu.

Uskoro će planuti Prvi svjetski rat koji će u mnogome poremetiti njegove planove. Trebalo se prvenstveno brinuti za muslimansku sirotinju, žene i djecu, koju svaki rat donosi, a uporedo s tim raditi na polju vjerskog i vjersko-prosvjetnog uzdizanja muslimanskih masa. U svemu tome, iako u teškim ratnim vremenima, Džemaludin Čaušević je imao zapažene rezultate, zahvaljujući prije svega, čvrstoj vjeri u Allaha dž. š. i dosljednosti principima za koje se od samog početka opredijelio. Bio je svjestan svoje uloge pred Bogom dž. š, muslimanima i istorijom, zato je krajnje savjesno i dostojanstveno prilazio svim poslovima.

Završetkom rata i formiranjem nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine nailazi nova era u istoriji Islamske zajednice i muslimana na ovim našim prostorima. M. Džemaludin Čaušević se dostojanstveno i predano borio, bez ikakvih kompromisa za ravnopravnost islama sa drugim vjerama i ravnopravnost i potpuno izjednačen status muslimana na svim poljima sa pripadnicima drugih konfesija. Nije to u tom vremenu bilo jednostavno pogotovu za jednog tako dosljednog i beskompromisnog borca kakav je bio Džemaludin Čaušević. Česti su njegovi sukobi sa jugoslovenskom vladom i trajna njihova želja da ga pomaknu sa tog položaja. Ako se još uz to doda i njegov sukob i nerazumijevanje sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom, to su sukobi i nesporazumi koncepcijske prirode, tada se tek može naslutiti kroz kakva iskušenja, sita i rešeta je valjalo proći, a ostati dosljedan zacrtanim programima i udovoljiti toj teškoj i odgovornoj funkciji i to prije svega pred uzvišenim Allahom dž. š, čega je reisu-l-ulema Čaušević bio duboko svjestan u svim tim prilikama i iskušenjima.

U presudnim i teškim časovima reisu-l-ulema Čaušević je uvijek znao istupiti dostojan­stveno i hrabro, čvrsto stojeći na braniku interesa svoje Islamske zajednice, svojim dostojanstvenim držanjem i pojavom dizao je na dostojan pijadestal položaj reisu-l-uleme kao vrhovnog poglavara muslimana u našim krajevima. Sa tog visokog položaja nastupao je sa puno takta prema svima, želeći da se poštuju prava njihove vjerske zajednice.

Godine 1929. ministar pravde u kabinetu Pere Živkovića, dr Milan Srškić pokušava da sruši vjersku autonomiju donošenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice, s kojim želi da zavede novi režim i osigura u muslimanskoj vjerskoj samoupravi svoj prestiž političkog vođe u Bosni i Hercegovini. Međutim, nailazi na žestok otpor reisu-l-uleme Čauševića koji je prozreo namjere dr Srškića. Reisu-l-ulema želi da sačuva autonomiju kao dragocjenu svojinu svih muslimana i da je očisti od političkih i partijskih prznica. Njegov ideal je bio, da se oko vjerske autonomije okupe svi muslimani bez razlike na nacionalnu i političku pripadnost i da tako u depolitiziranoj vjerskoj samoupravi zajednički sarađuju na unapređenju vjersko-kulturnog i ekonomskog života svih muslimana u Jugoslaviji.

Pošto su propali svi pokušaji da se Džemaludin Čaušević složi sa nacrtom Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici, Zakon je sankcionisan i bez njegove privole. Dr Srškić se nadao da će slomiti otpor Čauševića njegovim imenovanjem za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije, međutim on odgovara na to sa tri zahtjeva u kojima traži odlazak u penziju. Dosljedan sebi i svom pozivu on svojevoljno odlazi sa položaja reisu-l-uleme, spreman da ide u penziju. U maju mjesecu 1930. godine penzionisan je M. Džemaludin Čaušević.

Ostatak života proveo je u radu, iako često bolešljiv, radeći sa Muhamedom Pandžom na prevodu Kur´ana. Za svijet je ostao i dalje reisu-l-ulema, cijenjen i rado viđen na svakom mjestu. Njegov ugled i autoritet sa ovim činom ostavke je još više porastao, pa i medu onima koji ga nisu uvijek shvatali i simpatisali. Svoju plemenitu dušu ispustio je i na ahiret preselio u Državnoj bolnici u Sarajevu 28. marta 1938. godine.

Bila je to nezapamćena dženaza, tom velikom alimu i borcu, kršnom Krajišniku i odvažnom reisu-l-ulemi M. Džemaludinu Čauševiću. Dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Begove džamije, a pokopan je u haremu Begove džamije na desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.

HAFIZ IBRAHIM EF. MAGLAJLIĆ (1930-1936.)

Hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlić rođen je u Banja Luci 25. aprila 1861. godine, sin je hadži Smaila, a potiče iz vrlo ugledne i bogate banjalučke porodice Maglajlića.

Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednje u banjalučkoj medresi pred uglednim muderisom Smail ef. Skopljakom.

Prilikom okupacije Bosne od Austro-Ugarske monarhije 1878. godine priključio se sna­gama otpora zbog čega je bio okarakterisan nepoćudnim od strane Monarhije i interniran u Čehoslovačku u mjesto Olomouc.

Po povratku iz zatočeništva godine 1878. odlazi u Carigrad na dalje školovanje, gdje se upisuje na islamsko teološke i šerijatsko-pravne studije. Tu uči pred poznatim muderisima: hafiz Emin ef. Magnisalijom, hafiz Ibrahim ef. Prištincem i hafiz Ibrahim ef. Učmihrablijom. Bio je dobar hafiz i odličan kadija.

Nakon okončanja studija u Carigradu vraća se u domovinu 1887. godine, gdje biva postavljen za upravitelja Fejzije medrese u Banja Luci, a godine 1898. i za upravitelja ruždije u istom mjestu. Uspješno je vodio upravu ova obadva vjersko-prosvjetna zavoda sve do 1914. godine, kada je u aprilu mjesecu postavljen za okružnog muftiju u Tuzli. Na položaju okružnog muftije dočekao je kraj rata. Sa svojim prijateljima iz Narodnog vijeća i ostalim viđenijim muslimanima pokrenuo je akciju oko organizovanja bosansko-hercegovačkih muslimana u političku stranku. Ta stranka je formirana 1919. godine kao Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO), a hafiz Ibrahim ef. Maglajlić je bio izabran za njenog prvog predsjednika.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu godine 1920. izabran je za narodnog poslanika. Kada je u martu 1922. godine nastao rascjep u klubu poslanika Jugoslovenske musli­manske organizacije {JMO) istupio je iz te stranke i sa svojim političkim istomišljenicima osnovao novu političku organizaciju, koja nije uspjela na prvim narednim izborima osvojiti nijedan poslanički mandat. Godine 1925. premješten je u svojstvu muftije u Banja Luku, a godine 1929. je i penzionisan.  Kurija sastavljena od osam članova Ulema medžlisa, devet muftija, šest vrhovnih šerijatskih sudija, tri direktora islamskih srednjih škola i dva predstavnika Ministarstva vojske i mornarice, izabrala ga je 11. juna 1930. godine a 12. juna postavljen je za reisu-l-ulemu Islamske zajednice Kraljevine Jugoslavije.

Kako više nije postojao Hilafet ni Mešihat, menšuru reisu-l-ulemi dodijelilo je posebno tijelo (Savjet za menšuru) sastavljeno od članova obadva Ulema medžlisa (skopski i sarajevski), delegata Vakufsko-mearifskih vijeća i članova Vrhovnih šerijatskih sudova.

Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić je položio zakletvu i primio menšuru 19. juna 1930. godine. Svečano ustoličenje obavljeno je u Bajrakli džamiji u Beogradu 31. oktobra 1930. godine uz prisustvo kralja, članova vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija iz zemlje. Od uglednih stranaca svečanosti je prisustvovao i poljski muftija dr Jakub Sienkijević.

Usvajanjem novog ustava i izborom za reisu-l-ulemu hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlića, Vrhovno islamsko starješinstvo i sjedište reisu-l-uleme preneseno iz Sarajeva u Beograd.

Reisu-l-ulema Maglajlić zadržao se na položaju do promjene režima u kome je sudjelovao Maglajlićev stranački protivnik dr Mehmed Spaho. Reisu-l-ulema Maglajlić je penzionisan 14. marta 1936. godine.

Po penzionisanju, reisu-l-ulema Maglajlić, se povukao u rodno mjesto Banja Luku gdje ga je i smrt zatekla. Umro je u srijedu 16. septembra 1936. godine, i pokopan je kod Kazanferije džamije.

FEHIM EF. SPAHO (1938-1942.)

Fehim ef. Spaho je rođen u Sarajevu 4. februara 1877. godine kao prvi sin hadži Hasan ef. Spahe, muderisa Gazi Husrev-begovog hanikaha i kasnije nastavnika i upravitelja Šerijatske sudačke škole (Mektebi-nuvaba) u Sarajevu.

Osnovno obrazovanje završio je u svom rodnom gradu, a zatim se upisuje u gimnaziju, koju napušta i prelazi u Šerijatsku sudačku školu, prvo kao vanredan učenik, a zatim IV i V razred završava redovno. Po završetku Šerijatske sudačke škole, 7. oktobra 1895. godine stupa u državnu službu na mjesto vilajetskog arhivara u upravnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu. U mjesecu decembru 1896. godine imenovan je u Šerijatski sud u Sarajevu, a u septembru 1897. godine položio je kadijski ispit i postavljen za službenog tumača za turski jezik. Od 1901. do 1908. godine službovao je kao kadija u Sarajevu i bio je dodijeljen na rad Zemaljskoj vladi. Godine 1908. postao je vladin perovoda, a 1911. vladin podtajnik, 1915. vladin tajnik, a od februara 1919. do oktobra 1920. načelnik Ministarstva vjera u Beogradu. Na vlastiti zahtjev vraćen je u Sarajevo gdje je bio viši vladin savjetnik i predsjednik odsjeka za vjere. Vjerovatno iz političkih razloga rano je penzionisan već 1923. godine, zatim ponovo aktiviran da bi konačno iz sličnih razloga ponovo bio penzionisan. Poslije toga se bavio prevodilačkim i naučnim radom. Polovinom marta 1936. postavljen je naibom Islamske zajednice u Sarajevu, a koncem aprila iste godine imenovan je predsjednikom Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu.

Na izborima za Vakufski sabor u Sarajevu 1937. godine izabran je za člana, a zatim za člana užeg savjeta reisu-l-uleme i za člana Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme. Na sjednici Izbornog tijela 20. aprila 1938. godine izabran je medu tri kandidata za reisu-l-ulemu i to uz Ahmed ef. Bureka, muderisa Gazi Husrev-begove medrese i Muhamed ef. Tufu, profesora Više islamske Šerijatske škole.

Na osnovu ovoga prijedloga ukazom od 26. aprila 1938. godine kraljevski namjesnici su imenovali Fehim ef. Spahu za reisu-l-ulemu Kraljevine Jugoslavije. Dužnost je primio 6. maja od prvog naiba Salih ef. Bašića, a svečano ustoličenje, predaja menšure je obavljena 9. juna 1938. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Za vrijeme Spahinog mandata izbio je i Drugi svjetski rat u kome su muslimani i IZ došli u tešku situaciju.

Fehim ef. Spaho se od rane mladosti bavio književnim i prevodilačkim radom. Pored mnoštva beietrističkih prevoda, Fehim ef. Spaho je napisao veliki broj članaka iz kulturne istorije bosansko-hercegovačkih Muslimana. Studija "Panislamske ideje" izašla je u "Beharu" u 22 broja 1906. i 1907. godine. U kalendaru "Narodne uzdanice" godine 1933. objavio je izvrstan analitički članak "Pedeset godina vakufske uprave u Bosni i Hercegovini" a u istoj ediciji 1934. godine i članak "Šerijatska sudačka škola".

Godine 1937. objavio je "Naša vjersko prosvjetna autonomija", a 1939. godine veoma zapažen članak "Tumačenje šerijatsko pravnih pitanja kod nas". U II godištu "Behara" napravio je studiju "Nešto o takvimu", a u "Novom Beharu" godište VIII, 1934/35. objavio je dva članka na sličnu temu ,,K rješenju našeg kalendarskog pitanja", "Još o pitanju kalendara".

Među teološke i sociološke članke i studije spadaju "Post", "Lejle i Kadar" objavljeno u l godištu "Behara" i "Mješoviti brakovi" u Glasniku IZ br. 1. 1938. godine. Bio je urednik "Glasnika" IZ-e (IV godište) br. 7-9 u 1936. godini. U dvobroju "Novog Behara" godine IV 1930/31. posvećenom Gazi Husrev-begu o 400. godišnjici njegove džamije u Sarajevu u članku "Gazi Husrev-begova knjižnica" prikazao je najvrijednije rukopise i prve turske štampane knjige koje posjeduje ova vrlo vrijedna biblioteka.

Također je katalogizirao turske, arapske i perzijske rukopise knjiga koje su se nalazile u Balkanskom institutu u Sarajevu. Obradio je preko 1500 rukopisa teološke, istorijske, pjesničke i druge grade i za štampu je potpuno priredio. Mnoštvo njegovih članaka, studija i bilježaka štampano je u "Beharu" od 1900. do 1910. godine, zatim u "Novom Beharu" od 1927. do 1938. godine, listu "Pravdi" od 1919. do 1928. godine, "Nadi" i drugim listovima, kalendarima i časopisima, bilo s punim potpisom, ili inicijalima F. S. ili h.

Fehim ef. Spaho je bio čovjek od nauke i pera, spadao je u red najistaknutijih kulturnih i javnih radnika bosansko-hercegovačkih muslimana, toga vremena.

Umro je u doba II svjetskog rata 13. februara 1942. godine u Sarajevu.

Dženaza mu je obavljena u nedelju 15. februara iza podne namaza pred Begovom džamijom. U znak posebne počasti prenesen je na rukama od stana u ulici Musalla do Begove džamije uz prisustvo velikog broja poštovalaca iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Pokopan je u haremu Begove džamije, s lijeve strane, u neposrednoj blizini velikog vakifa i hajir sahibije Gazi Husrev-bega.

Dženazu mu je klanjao član Ulema medžlisa h. Ali ef. Aganović.

SALIH SAFVET BAŠIĆ

prvi naib od 1936 - 1938. i vršilac reisu-l-uleme od 1942 - 1947.

Salih Safvet Bašić, iako zvanično nikada nije bio reisu-l-ulema, zaslužuje da se nade medu zvaničnim poglavarima Islamske zajednice Jugoslavije jer je u dva navrata stajao na njenom ćelu, i to prvi put 1936. godine nakon donošenja novog Ustava za Islamsku zajednicu i njegovog postavljanja za Prvog naiba Vjerskog starješinsiva sa sjedištem u Beogradu. Na toj dužnosti je ostao sve do 1938. godine tj, do izbora Fehim ef. Spahe za reisu-l-ulemu. Smrću reisu-l-uleme 1942. godine postavljen je za vršioca dužnosti reisa i ostao na tom položaju sve do ustoličenja reisu-l-uleme Hadži Ibrahim ef. Fejića 1947. godine.

Salih Safvet Bašić rođen je u Duvnu 1886. godine u uglednoj trgovačkoj porodici, osnovnu školu i mekteb završio je u rodnom mjestu, a srednju školu i Filozofski fakultet u Istanbulu. U vrijeme školovanja Saliha Safveta Bašića u Istanbulu, bio je veliki broj đaka iz Bosne i Hercegovine u srednjim i visokim školama, tako da su mogli osnovati i svoj klub, koji je imao osim kulturno-prosvjetnog i političko značenje. Klub je okupljao đake, studente i naše iseljenike. U aktivnostima ovoga kluba, značajno mjesto pripadalo je i mladom Salihu Safvetu Bašiću. On se u ovom klubu isticao svojim naprednim stavovima u političkom pogledu, svojom nepomirljivošću prema okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske.

Po završetku studija jedno vrijeme je radio kao profesor u srednjim školama u Turskoj, međutim preovladala je ljubav prema rodnom kraju, pa se 1910. godine i vratio u zavičaj. Obzirom na stavove koje je imao prema Austrougarskoj, on nije ni tražio nikakvu službu, nego je živio kod svoje kuće u Duvnu baveći se trgovinom.

Nastupom prvog svjetskog rata 1914. godine, bio je prisiljen da se primi profesionalnog mjesta na Šerijatskoj školi u Sarajevu, jer bi inače bio mobilisan u austrijsku vojsku.

Salih Safvet Bašić je bio odličan poznavalac orijentalnih jezika, književnosti i istorije. Bio je izvanredan predavač i pedagog i uživao je velike simpatije kod svojih đaka. Pored intelektualnih sposobnosti imao je i čvrst karakter, bio je dosljedan i pravedan, posebno je bio lijepe naravi, radi čega je uživao veliko poštovanje kod mnogobrojnih svojih prijatelja i poznanika.

Posebnu mudrost iskazao je Salih Safvet Bašić obavljajući odgovornu dužnost vršioca dužnosti reisa u teškim ratnim danima od 1942. do 1947. godine. Izuzetne zasluge pripadaju njemu da nikada na snagu nije stupio Ustav Islamske zajednice skrojen od strane ustaške vlade u Zagrebu. Njegovo mišljenje je bilo da rat treba da se završi pa da onda dođe do primjene naturenog Ustava i novih izbora u organe Islamske zajednice. Hrabro je odbio zahtjev Pavelića 1945. godine da Vrhovno Islamsko starješinstvo potpiše posla­nicu protiv narodnooslobodilačkog pokreta.

Na čelu Islamske vjerske zajednice ostao je do iza oslobođenja, donošenja novog Ustava i izbora Ibrahim ef. Fejića za reisu-l-ulemu 1947. godine. Nakon toga povukao se u mirovinu i vratio u svoje rodno mjesto Duvno gdje je ubrzo 1948. godine preselio na ahiret.

IBRAHIM EF. FEJIĆ (1947-1957.)

Hadži Ibrahim ef. Fejić rođenje u Mostaru 1879. godine. Potiče iz ugledne mostarske porodice Fejića. Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a zatim srednje nastavio, u onda čuvenoj Karađoz-begovoj medresi u Mostaru.

Po završetku medrese nastavlja sa pohađanjem višeg kursa islamskih nauka pred poznatim mostarskim alimom i muderisom hadži Salih ef. Alibegovićem, od kojeg je dobio idžazet (diplomu).

Mostar je vijekovima bio poznat i priznat kao grad sa velikom tradicijom čuvenih islamskih učenjaka u kome su islamistika i orijentalistika bili na visokom nivou. Po završetku školovanja Ibrahim ef. Fejić se posvećuje radu na vjersko-prosvjetnom polju u rodnom Mostaru, a posebno njegova sposobnost i stručnost dolaze do izražaja kada je postavljen za muderisa Karađoz-begove medrese. Bio je veoma dobar pedagog, stručan i dosljedan u poslu. Ibrahim ef. Fejzić je bio dobar filolog i poliglota. Dobro je poznavao arapski, turski pa i perzijski jezik, a služio se i njemačkim jezikom.

U mladim godinama bavio se publicističkim radom, saradivao je u mnogim vjersko-prosvjetnim i staleškim časopisima i novinama kao u "Misbahu" i "Mualimu" u kojima je pisao o vjerskoj i vjersko-prosvjetnoj problematici toga vremena. Napisao je i biografiju svoga muderisa, poznatog mostarskog alima hadži Salih ef. Alajbegovića. Hadži Ibrahim ef. Fejić je objavio i nekoliko zapaženih članaka u "Glasniku" Vrhovnog islamskog starješinstva iz područja islamistike.

Godine 1920. ponuđen je Ibrahim ef. položaj člana Ulema medžlisa u Sarajevu, a prije II svjetskog rata birali su ga njegovi Mostarci i za gradonačelnika grada Mostara.

Za vrijeme II svjetskog rata Ibrahim ef. Fejić se opredijelio za narodnooslobodilački pokret i aktivno učestvovao i odvažno dizao svoj glas protiv zvjerstva i progona nevinog naroda bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadao.

Kada su se poslije rata i oslobođenja zemlje, donekle konsolidovale prilike, u avgustu 1947. godine pristupilo se izradi i donošenju novog Ustava IZ. Na temelju tog Ustava imenovan je i prvi reisu-l-ulema u novoj Jugoslaviji, Ibrahim ef. Fejić, 12. septembra 1947. godine.  Svečana promocija i predaja menšure, reisu-l-ulemi hadži Ibrahim ef. Fejiću, po prvi put u istoriji Rijaseta, obavljena je u Gazi Husrev-begovoj, mjesto u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Na ovom visokom i odgovornom položaju u svom desetogodišnjem radu, radio je na saniranju prilika u Islamskoj vjerskoj zajednici. U mjesecu novembru 1957, godine na lični zahtjev, a usljed duboke starosti povukao se u mirovinu, nakon desetogodišnjeg stajanja na čelu Islamske zajednice.

Na ahiret je hadži Ibrahim ef. Fejić, preselio 15. decembra 1962. godine u svom stanu u Sarajevu. Dženaza mu je klanjana pred Begovom džamijom u ponedeljak 17. decembra 1962. godine iza ikindije namaza, uz prisustvo velikog broja Muslimana i zvaničnika iz Islamske zajednice. Dženazu mu je klanjao hadži hafiz Mustafa Sahačić, imam i hatib Ali pašine džamije u Sarajevu. Pokopan je na groblju Grlića brdo kod Sarajeva.

SULEJMAN EF. KEMURA (1957-1975.)

Sulejman Kemura, sin Hadži Ibrahimage, je rođen u Sarajevu 1908. godine u staroj i uglednoj sarajevskoj porodici. Osnovno školovanje u sarajevskoj Ruždiji otpočeo je 1918/19. godine, a završio 1921/22. godine.

Po završetku mekteba i Ruždije, nastavio je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Tu su mu bili profesori ugledni muderisi Muhamed Emin ef. Hadžijahić, hadži hafiz Džemaludin Berberović, hafiz Hamdi ef. Hadžijamaković, Ahmed ef. i dr. Početkom šk. 1925/26. godine Sulejman ef. Kemura sa uspjehom polaže prijemni ispit za upis na Serijatsku sudačku školu na kojoj je diplomirao u šk. 1929/30. godini.

U početku svoje karijere posvetio se šerijatsko-pravnoj struci, pa je službovao pri šerijatskim sudovima u Foči i Konjicu.

Već u samom početku svog službovanja, kao mladi šerijatski sudija u Foči, stupa u red aktivista muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva "Gajret". Aktivno se uključuje u prosvjetni rad na suzbijanju nepismenosti medu muslimanskim masama, držanjem popularnih predavanja, čitanjem različitih knjiga i publikacija i sl. On se zalaže za školovanje muslimanske djece.

Zapažen u radu, ubrzo ga je, na prijedlog Ulema medžlisa tadašnji reis-ul-ulema postavio za tajnika Muftijstva u Mostaru. Pored te dužnosti obavljao je i dužnost nastavnika vjeronauke na mostarskoj gimnaziji i učiteljskoj školi.

Nakon ukidanja okružnih muftijstava iz Mostara Sulejman ef. prelazi u Sarajevo na mjesto prosvjetnog referenta Ulema medžlisa, zatim prelazi u Vakufsku direkciju, prvo u svojstvu vjersko-prosvjetnog referenta, a kasnije postaje i direktorom ove značajne institucije i na tom položaju ostaje do 1949. godine.

U 1949. godini, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ povjerilo mu je odgovornu dužnost direktora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Istovremeno je predavao predmete istoriju islama i vaz.

Osnivanjem Udruženja ilmije 1950. godine izabran je za sekretara udruženja. Tu dužnost je obavljao pored direktorske u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Udruženje ilmije je u tom vremenu izdavalo godišnji kalendar-takvim, a štampalo je i prvi udžbenik za vjersku pouku iza rata "Kratka obuka o namazu" koju je pripremio Sulejman ef. Kemura. Pored toga sa Ibrahim ef. Imširovićem preveo je "Jasin-i šerif" koji je također štampalo Udruženje ilmije. Pored gore navedenih funkcija, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, povjerilo mu je i odgovornu dužnost urednika "Glasnika".

Vrhovni sabor IZ, razmatrajući pitanje odlaska Ibrahim ef Fejića u penziju i upražnjeno mjesto reisu-l-uleme, odlučio je da formira komisiju koja će izbornom tijelu predložiti kandidata. Komisija je predložila samo jednog kandidata u ličnosti Sulejman ef. Kemure. Izborno tijelo je prihvatilo ovaj prijedlog i izabralo novog reisu-l-ulemu 15. novembra 1957. godine u sali Vakufske direkcije u Sarajevu. Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljeno je u Begovoj džamiji u Sarajevu 8. decembra 1957. godine.

Nakon iznenadne i kraće bolesti reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura umro je u nedelju 19. januara 1975. godine. Dženazu mu je klanjao dugogodišnji saradnik, predsjednik Starješinstva IZ-e Bosnu i Hercegovinu Naim ef. Hadžiabdić. Dženaza je obavljena iza podne namaza pred Begovom džamijom. Pokopan je u haremu Begove džamije uz mezar reisu-l-uleme Fehim ef. Spahe.     

NAIM EF. HADŽIABDIĆ (1975-1987.)

Naim ef. Hadžiabdić je rođen u Pruscu 18. V 1918. godine od oca hafiz Mehmed ef. i majke Hajrija-hanume, rođene Karaosmanović. Potiče iz ugledne ulemanske porodice. Osnovno vjersko obrazovanje stekao je u svom rodnom mjestu, a osnovnu školu završio je u D. Vakufu. Po završetku osnovne škole nastavlja školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu koju završava neposredno pred početak drugog svjetskog rata.

Dalje školovanje i studij nastavlja na Višoj islamsko teološkoj Školi u Sarajevu, u to vrijeme, najvećem obrazovnom vjerskom zavodu kod nas. Studirao je u doba rata u vrlo teškim i nesigurnim uslovima. Kako je i sam imao običaj da kaže: "Nikada nismo znali da li ćemo dočekati novi ispit i upisati narednu godinu".

Po završetku školovanja i osluženja vojnog roka 1945. godine iako sa visokom školom, a takvim kadrovima su bila sva vrata otvorena u državnoj službi, stupa u službu Islamske zajednice i to u svojstvu džematskog imama u D. Vakufu. Na tom radnom mjestu ostaje punih petnaest godina sve do 1. l 1960. godine kada je imenovan za glavnog imama za bivši bugojanski i travnički srez.

Na položaju glavnog imama polučio je zapažene rezultate. Bio je dobar organizator, sposoban i marljiv u radu. Posebno je bio uspostavio dobar kontakt sa vjerskim službenicima-imamima čije je poteškoće dobro razumijevao, jer je i sam dugo godina dijelio istu sudbinu. Nakon odlaska u penziju predsjednika Starješinstva za BiH hafiz Abdulaha Čauševića 1963. godine Naim ef. Hadžiabdić izabran je na tu odgovornu dužnost.

Značajno je napomenuti da spada medu osnivače Udruženja ilmijje Bosne i Hercegovine (1950.), gdje je dao doprinos ovoj staleškoj i strukovnoj organizaciji, a jedno vrijeme je bio i sekretar Udruženja.

Dalje napredovanje u službi, izbor za predsjednika Starješinstva u SR BiH (1963-1975.) godine proširiće mu polje aktivnosti, dati mu nove obaveze, ali i veće mogućnosti da nastavi i proširi započeto djelo.

Njegov udžbenik za vjersku pouku je štampan prvi put 1973. godine, a nakon toga je doživio još nekoliko izdanja i bio je prihvaćen od muallima i polaznika vjerske pouke.

Sa reisu-l-ulemom Sulejman ef. Kemurom učestvuje u vraćanju "Đulaginog dvora" za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i otvaranje Islamskog teološkog fakulteta, istovre­meno se vodi akcija za obezbjedivanje sredstava za adaptaciju i rekonstrukciju ove zgrade. To su, bez imalo sumnje, veliki koraci u razvitku Islamske zajednice, koji nisu lako išli, često i radi naših unutrašnjih neslaganja ili nedovoljnog shvatanja tih velikih poduh­vata.

Nakon iznenadne smrti reisu-l-uleme Sulejman ef. Kemure, Naim ef. Hadžiabdić je prvo izabran za vršioca dužnosti reisu-l-uleme, da bi zatim, na zasjedanju Izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme Islamske zajednice u SFRJ održanom u Beogradu, 22. marta 1975. godine bio izabran kao jedini kandidat za vrhovnog poglavara Islamske zajednice u SFRJ.

Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljena je 18. maja 1975. godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Svečanom ustoličenju prisustvovale su i brojne delegacije islamskih zemalja i to: egipat­ska delegacija na čelu sa Šejhu-l Ezherom, dr Abdulhalimom Mahmudom, iračka dele­gacija na čelu sa ministrom vakufa gos. Nafi Kasimom, delegacija Arapske Republike Libije na čelu sa Šejhom Mahmudom Subhijem i drugi, kao i mnogi ambasadori islamskih zemalja.

Na čelu Islamske zajednice u SFRJ, Naim, ef. Hadžiabdić bio je punih dvanaest godina. Ostaće zabilježeno u istoriji Islamske zajednice da su u njegovo vrijeme ostvareni značajni uspjesi na planu razvoja Islamske zajednice. Prije svega otvaranje Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine, otvaranje Isa-begove medrese u Skoplju, otvaranje ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, kao i izgradnja Zagrebačke džamije, čije otvaranje nije doživio, iako je bila gotova.

Nakon kraće i teške bolesti umro je 3. jula 1987. godine u Sarajevu. Dženaza mu je obavljena u ponedeljak 6. jula 1987. godine iza ikindije namaza u haremu Begove džamije, gdje je i pokopan uz svog prethodnika i bliskog saradnika Sulejman ef. Kemuru. Dženazu mu je klanjao predsjednik Starješinstva SR Crne Gore Idriz ef. Demirović.

HAFIZ HUSEIN EF. MUJIĆ (1987-1989.)

Husein ef. Mujić rođen je 1918. godine u G. Orahovici kod Gračanice. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a sresku medresu u Gračanici. Dalje školovanje je nastavio na okružnoj Behram-begovoj medresi u Tuzli. U vrijeme školovanja 1936. godine završio je i hifz, pred poznatim hafizom i kuraom Ahmed ef. Redžebašićem.

Studij arapskog jezika i književnosti završio je vanredno, i to u poznijim godinama, na Filološkom fakultetu u Beogradu, 1980. godine.

U službu Islamske zajednice stupio je 1938. godine postavljenjem od strane bivšeg Ulema medžlisa iz Sarajeva za imama i vjeroučitelja u Zvorniku, gdje je ostao do juna mjeseca 1941. godine.

U toku rata je radio u Srednjoj Zelinji kod Gradačca, a po oslobođenju biva premješten u Gračanicu za imama i sekretara Vakufskog povjerenstva. Godine 1960. Sabor Islamske zajednice izabrao ga je za glavnog imama tuzlanske oblasti, a iza 1975. godine i za muftiju tog regiona.

U organima i tijelima Islamske zajednice bio je redovno u svim sazivima, počevši od Republičkog sabora i starješinstva pa do Vrhovnog sabora i starješinstva. Spada u red osnivača Udruženja ilmije 1950. godine, a bio je i njegov predsjednik u vremenu od 1963. do 1966. godine. Dok je "Preporod" bio glasilo Udruženja ilmije bio je njegov glavni i odgovorni urednik i to od 1972. do 1975. godine.

Nakon smrti Naim ef. Hadžiabdića imenovan je za vrhovnog poglavara Islamske zajednice, a zvanično promovisan na tu odgovornu funkciju 31. 10. 1987. Svečana predaja menšure, po njegovoj ličnoj želji, obavljena je 11. 12. 1987. godine u beogradskoj Bajrakli džamiji.

To je po drugi put u istoriji predavanja menšure da se zvanična promocija obavlja van Sarajeva. Prvi put je to urađeno 1930. godine kada je menšura predavana reisu-l-ulemi Ibrahim ef. Maglajliću koja je također obavljena u Beogradu.

Husein ef. Mujić povukao se sa položaja reisu-l-uleme koncem 1989. godine.

JAKUB EF. SELIMOSKI (1991-1993)

Hadži Jakub ef. Selimoski je rođen 1946. godine u Kičevu, SR Makedonija. Potiče iz ugledne muslimanske porodice. Osnovno obrazovanje, Jakub ef. je stekao u svom rodnom mjestu, a islamski odgoj i prve upute u Islam dobio je u roditeljskom domu od svojih najbližih. Po završetku osnovne škole, želja za islamskim obrazovanjem, dovela ga je u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevo koju je sa uspjehom završio 1966. godine. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese upisuje se na Filološki fakultet - Odsjek orijentalistike u Beogradu, uz velike poteškoće i polaganja prijemnog ispita, jer tadašnje generacije svršenika Gazijine medrese nisu imale pravo upisa na državne fakultete u Jugoslaviji.

No, želja za Islamom i njegovom naukom kod njega nije prestajala, pa je tako, dok se nalazio u Beogradu od Egipatske ambasade saznao da postoje realne mogućnosti da nastavi školovanje na čuvenom islamskom sveučilištu EI-Azhar u Kairu što je bio njegov davnašnji san. Na El Azharu, Jakub ef. Selimoski, upisuje odsjek Istorije i civilizacije koji uspješno završava 1972. godine.

Poslije završetka studija Jakub ef. se vraća u domovinu i stavlja na raspolaganje Islamskoj zajednici Makedonije, koja ga prihvata i postavlja za vjersko-prosvjetnog referenta Starješinstva. Slijedeće godine 1973. po potrebi biva premješten na radno mjesto sekretara Starješinstva IZ-e u Makedoniji.

Poslije smrti hadži hafiz Bedri ef. Hamida, Jakub ef. je prvo postavljen za vršioca dužnosti predsjednika, a zatim je od strane Vrhovnog sabora Islamske zajednice Jugoslavije 1981. godine imenovan i za predsjednika Starješinstva IZ-e Makedonije.

Početkom 1990. godine hadži Jakub ef. je imenovan od strane VIS-a za vršioca dužnosti reisu-l-uleme. Na sjednici Izbornog tijela 9. marta 1991. godine izabran je tajnim glasanjem za reisu-l-ulemu Jugoslavije, između četiri kandidata. Na toj poziciji ostaje sve do 1993. godine. Na Ahiret je preselio 29. marta 2013. godine.

DR. MUSTAFA EF. CERIĆ(1993-2012)

Dr. Mustafa ef. Cerić je rođen 1952. godine u Velikom Čajnu kod Visokog. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1972. godine. Diplomirao je na Univerzitetu al-Azhar u Kairu 1978. godine. Nakon toga radi kao imam (vjersko-prosvjetni referent) u Bijeloj džamiji u Gračanici do 1981. godine. Odlukom Starješinstva biva imenovan za imama u Islamskom kulturnom centru u Čikagu. U Čikagu završava postdiplomske studije iz islamske teologije na Odsjeku za bliskoistočne jezike i civilizacije gdje i doktorira pred poznatim muslimanskim učenjakom Fazlur Rahmanom s tezom: A study of the Theology of Abu Mansur al-Maturidi (Studija o teolokom učenju Ebu Mensura el-Maturidije) 24. 09. 1986. godine. Uporedo s imamskim poslom predavao je na Američkom koledžu u Čikagu.

Nakon petogodišnjeg imamskog rada i studiranja u Čikagu, vraća se u domovinu na mjesto glavnog imama u Zagrebačkoj džamiji. Njegovim dolaskom Islamska zajednica u Zagrebu poprima suvremene oblike rada koji su dotada bili nepoznanica za Islamsku zajednicu. Pod njegovim vođstvom Islamska zajednica u Zagrebu je organizirala tri znanstvena simpozija: Mistika u Islamu - tesavvuf, Problemi suvremenog pristupa islamu i Etika u islamu. Ovaj treći znanstveni skup imao je internacionalnu dimenziju jer su na njemu uzeli aktivno učesće najautoritativniji znanstvenici iz islamskog svijeta, a jugoslavenskoj javnosti su se po prvi put predstavili fizičar i nobelovac Abdusselam i maležanski filozof Nedžib Attas. Ovakav vid aktivnosti u kreaciji dr. Cerića Zagrebačku džamiju svrstava u sam vrh znanstveno-kulturnog života Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, a čini je sve prisutnijom i u tokovima razvoja islamske misli u svijetu.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić je bio glavni imam u Zagrebačkoj džamiji, docent na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, predsjednik Udruženja ilmije u Hrvatskoj i Sloveniji, član redakcija Islamske misli i Glasnika i suradnik Opće enciklopedije leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Objavio je više tekstova u glasilima Islamske zajednice i u drugim stručnim časopisima iz područja islamistike, teologije i islamske kulture. Govori i piše arapski i engleski. Oženjen je. Ima dvije kćerke i sina.

Aktivnosti dr. Mustafe ef. Cerića  od 1991. od 2012:

1991-1993. - Profesor na Institutu za islamsku misao i civilizaciju u Kuala Lumpuru, Malezija; 1993. - Izabran za naibu reisa u ratnom Sarajevu; 1995. - Objavio knjigu na engleskom „Roots of Synthetic Theology in Islam“ u Kuala Lumpuru; 1996. - Primio Menšuru za vršenje dužnosti reisu-l-uleme; 1997. - Dobitnik odlikovanja najvišeg ranga od egipatskog predsjednika Husni Mubaraka za doprinos u širenju islamske misli unutar i izvan svoje zemlje; 1997. - Osnivač i punopravni člana Evropskog vijeća za fetve na čijem čelu je šejh Kardavi; 1997. - Osnivač i član Međureligijkog vijeća Bosne i Hercegovine; 1998. - Izabran za reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini; 2000. - Izabran za redovnog člana Fikhske akademije za fetve pri Rabiti (Svjetska muslimanska liga) u Mekki; 2001. - Jedan od osnivača i punopravni član Fondacoje za mezarje i memorijalni centar u Potočarima; 2001. - Jedan od osnivača Islamskog evropsko vijeće sa sjedištem u Parizu; 2002. - Sudionik konferencije Evro-atlantskog partnerskog vijeća i održao predavanje o temi: Islam protiv terorizma; 2002. - Objavio knjigu Vjera, narod i domovina u Sarajevu; 2003. - Dobitnik UNESCO-ve nagrada za mir Felix Houphouet Boigny za poseban doprinos međureligijskom dijalogu, toleranciji i miru u svijetu; 2003. - Sudionik na OSCE-ovoj konferencija u Beču sa predavanjem o temi: Rasizam, ksenofobija i diskriminacija; 2004. - Dopisni član Kraljevske akademije Muesset Al Bejt u Ammanu; 2004. - Dobitnik Sir Sternbergove nagrade koju dodjeljuje Međureligijsko vijeće Kršćana i Jevreja za doprinos međuvjerskom razumjevanju; 2004. - Član Svjetskog vijeća za islamsko misionarsvo, Libija; 2005. - Dobitnik nagrade Gazi Husrevbeg; 2001-2005. - Sudionik na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu i član Grupe 100 za odnose između islama i Zapada; 2005. - Ponovo izabran za reisu-l-ulemu i na toj dužnosti ostaje do 2012. godine kada odlazi u penziju.

[1] Većina sadržaja uz određene korekcije i skraćivanja preuzeta je iz knjige Reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, autora Ferhata Šete, Sarajevo 1990.