ULEMA U ODBRANI ŽIVOTA I ČOVJEKA
ULEMA U ODBRANI ŽIVOTA I ČOVJEKA
Ulema i službenici Islamske zajednice kroz mnoga burna i tegobna vremena pokazali su svoju čestitost, hrabrost, odlučnost i spremnost da se zaštite osnovne ljudske i moralne vrijednosti i prava, ne samo naroda iz kojeg su potjecali nego svakog čovjeka ponaosob, dakle čovjeka kao najuzvišenijeg Božijeg stvorenja i nosioca dara i svetosti života.
Historija na svojim stranicama bilježi mnoge primjere hrabrosti i odlučnosti uleme, ali je također i činjenica da se ovi primjeri usljed nebrige i nemara prepušataju zaboravu i da, nažalost, ostaju skriveni i neprepoznati od šire javnosti.
Naš portal donosi neke od svijetlih i časnih primjera naše uleme iz ne tako davne prošlosti. Naime, radi se o postupcima vrijednim divljenja i hrabrosti kojoj je teško naći premca u vremenu i u okolnostima u kojima je to naša ulema uradila. Riječ je o rezolucijama kojima se osuđuje fašizam i progon stanovništva na rasnoj, vjerskoj i etničkoj osnovi od strane fašističkih sila i njihovih marioneta i egzekutora tokom Drugog svjetskog rata.
Bosanska ulema je, svjesna opasnosti kojoj se izlaže i posljedica koje može imati, u različitim gradovima Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata javno, potpisujući i objavljujući svoje rezolucije, oštro osudila progon stanovništva i ubijanje Jevreja, Srba, Roma i svih drugih antifašista od strane Hitlerovog nacističkog režima i marionetskih struktura Nezavisne Države Hrvatske, kao i sistematsko ubijanje i progon Bošnjaka od strane četničkih jedinica i sljedbenika velikosrpske ideologije.
Bosanska ulema i bošnjački intelektualci su potpisali i objavili više rezolucija, međutim rezolucija El-Hidaje (Udruženja ilmijje/ islamskih vjerskih službenika) donesena u Sarajevu 18. oktobra 1941. godine, bila je začetak svim rezolucijama koje su uslijedile. Sastoji se od sedam tačaka sa 108 potpisa najuglednijih muslimana tog vremena.
Mehmed ef. Handžić, istaknuti alim i predsjednik El-Hidaje i Kasim ef. Dobrača su bili idejni tvorci i inicijatori sastavljanja rezolucije.
"Pošto se stanje muslimana nije mijenjalo, nego je bivalo sve teže i teže, a uz to im se, kod nas i u svjetskoj javnosti, pripisivalo ono što nikad nisu činili i za što nisu snosili krivicu, osjetila potreba za Sarajevskom rezolucijom. To uraditi u to vrijeme nije bilo nimalo lahko. Sarajevo je bilo politički i vojni centar kako okupatora tako i ustaša za svu Bosnu i Hercegovinu i smatran je najopasnijim centrom u kom bi mogao nastati otpor. Na svakom koraku je bilo špijuna, agenata i provokatora što je onemogućavalo svaku normalnu i prijateljsku komunikaciju, naročito onim koji su bili pod sumnjom. Niko nije smio kritikovati i intervenisati, jer se to smatralo identificiranjem sa "prokazanim neprijateljima"[1].
Radi ilustracije okolnosti i ambijenta u kojem je nastala ova rezolucija donosimo nešto duži citat iz navedenog djela:
'"Kako su zločinstva nad komunistima, Srbima i Jevrejima bila javno proglašena kao državna politika i bestidno 'teoretski i naučno' obrazlagana od najvećih ustaških faktora kao patriotsko djelo, niko nije smio ni kritikovati a kamoli intervenisati i protiviti se, jer se smatralo, kako je to i u štampi naročito podvučeno, identifikovanjem sa 'prokaženim neprijateljima"'. Uprkos takvom političkom i društvenom okruženju incijativu za Sarajevsku rezoluciju dao je rahmetli Mehmed Handžić svom najbližem prijatelju (Kasimu Dobrači).
"Uskoro poslije toga pozvao je ovog svoga prijatelja kući na sijelo. Tom mu je prilikom rekao: 'Noćas smo na sijelu samo nas dvojica. Na ovom sijelu treba da padne tekst jedne izjave ili rezolucije, koju će potpisati muslimanski predstavnici i bar jedan dio građanstva. Niko nema prava da nas uništava, a niti da nas gura političkim pravcem, koji će imati za posljedicu naše stradanje. Muslimani imaju pravo da to javno i otvoreno reknu.' Tako je te večeri donesen tekst poznate i historijske izjave koja je data u gradu Sarajevu, kao muslimanskom centru. Kada je potom ova izjava iznesena pred Glavni odbor El-Hidaje, i pred širi krug svjesnih muslimanskih predstavnika, ona je odobrena i sa oduševljenjem potpisana."
Ova rezolucija je bila osuda i protest protiv zlodjela koja su vršili okupatori i ustaše, te zahtjev "da se zavede stvarna sigurnost života, časti i vjere za sve građane u zemlji bez ma kakvih razlika", "da se ne poduzimaju nikakve akcije koje same po sebi izazivaju pobunu i krvoproliće u narodu", da se kazne svi zločinci, incijatori i naredbodavci zločina i da se pod najstrožijom kaznom onemogući svaka vjerska netrpeljivost.
"I ova je rezolucija ocjenjena od ustaša kao 'nož u leđa', 'neprijateljski antidržavni akt' i izazvala toliko negodovanje i toliku uzrujanost da se tražila, po fašističkom običaju, smrtna kazna za potpisnike. Ali i ovdje, kao i u Mostaru i Banjaluci i drugim mjestima, spasilo je od kazne samo ta okolnost što su potpisnici predstavljali zaista pravo raspoloženje muslimana po tom pitanju, što su potpisnici bili mnogobrojni i od najuglednijih ljudi, i što bi bila pred okupatorom dovedena u pitanje opravdanost prisajedinjenja Bosne i Hercegovine njihovoj tvorevini NDH."
Poslije Sarajevske rezolucije, u doista teškim danima okupacije, uslijedile su nove rezolucije koje su pisane po našim gradovima Prijedoru, Mostaru, Banja Luci, Bijeljini i Tuzli. One su bile jasan znak političkog buđenja muslimana.
"Pojavom rezolucija menifestiralo se nezadovoljstvo velike većine Muslimana fašističkim sistemom nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije. Naročito je sarajevska rezolucija, mada je dosta nespretno sastavljena, izazvala pravu pometnju kod okupatora i njegovih pomagača. Pavelić je, navodno, prijetio da će sarajevskim asfaltom prije poteći krv autora rezolucije negoli će se vlada NDH odreći svog programa. Dr. Joso Dumandžić, kojemu je predata rezolucija, nastojao je, po Pavelićevim direktivama, da prijetnjama i zastrašivanjima privoli potpisnike da opozovu potpise, ali mu to ni u jednom slučaju nije uspjelo. U istoj misiji Pavelić je poslao u Sarajevo i Džafera Kulenovića, koji je na sastanku sa oko petnaestak potpisnika iznio prijetnje hapšenjima, ali je i taj pokušaj propao. Naročito je bio bijesan ustaški povjerenik u Sarajevu Jure Francetić, koji je prijetio da će svi potpisnici biti upućeni u koncentracione logore."
U vezi sa Rezolucijom Kasim ef. je ispričao bratiću Osmanu sljedeće:
"Jednoga dana, u toku sjednice Glavnog odbora 'El-Hidaje', upala su dvojica agenata Gestapoa i naredili svima da napuste prostorije. Zatim su se obratili hadži Mehmedu Handžiću da ostane i da odredi jednoga člana iz Odbora koji će ostati zajedno s njim. Hadži Mehmed je rekao da ja ostanem. Kad su ostali napustili prostorije, agenti su rekli da dolaze iz Glavnog štaba Gestapoa. Tom prilikom su oštro protestirali zbog objavljivanja Rezolucije, ističući da je to neprijateljski čin i da je ona direktno uperena protiv interesa Rajha. Također su upućene nedvosmislene prijetnje zbog takve djelatnosti. Kad su oni završili, hadži Mehmed ef. je ustao, uzeo Kur'an sa police i, držeći ga u ruci, prema njima rekao: 'Ovo je naš ustav i mi se po njemu vladamo'. Tada su se okrenuli prema meni i pitali šta ja kažem. Odgovorio sam isto što je rekao i h. Mehmed ef. Oni su se još malo zadržali i otišli su ljuti i nezadovoljni ne rekavši ništa"'.[2]
Sve rezolucije, a posebno Srajevsku, potpisali su najugledniji predstavnici kulturnog i javnog života. Sarajevsku su potpisali predstavnici svih tijela islamske zajednice, kao i predstavnici svih društava: El-Hidaje, Narodna uzdanica, Zanatlijsko udruženje Hurijet, Muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet, Muslimansko društvo El-Kamer, Muslimansko društvo Bratstvo, Udruženje bivših zemljoposjednika i Imamsko-mualimsko društvo.
Ove "Muslimanske rezolucije" govore da je zajedničko življenje u Bosni i Hercegovini prolazilo kroz različite faze, ali i dokaz da se branio koncept zajedničkog bosankog življenja, kog su Bošnjaci uvijek čuvali, bez obzira na sve negativne okolnosti kroz koje su prolazili.
"One su upečatljiv primjer općeg negativnog odnosa većine bošnjačkog stanovništva prema sustavu fašizma i akt ljudskog poštenja i građanske hrabrosti njihovih potpisnika. U trenutku nastanka one su kroz imena potpisnika izražavale miroljubivo lice jednog naroda, njegovo načelno odbacivanje nasilja, diktature, diskriminacije, genocida, prozelitizma, terora, a zalagale se za uspostavljanje načela zajedničkog življenja. Kao protest protiv nereda i smišljenog uništavanja srpskog i bošnjačkog naroda Bosne, one su istovremeno i pokazatelj političkog stanja Bošnjaka početkom Drugog svjetskog rata,... Rezolucije su svjedočanstvo o bosanskom obrascu zajedničkog življenja, egzistencijalnom priznavanju i uvažavanju drugog, obrascu koji je star kao i sama zemlja Bosna, koji, istina, nije bio uvijek preovlađujući, ali jeste uvijek postojao."[3]
Također, bošnjački intelektualci i ulema oštro su se suprotstavili progonu Roma i odlučno su stali u njihovu zaštitu. Zahvaljujući njihovoj odlučnosti i hrabrosti sačuvani su brojni romski životi.
Kao očit primjer bošnjačke humanosti i
borbe za prava Roma, kada su bili ignorirani i proganjani, može poslužiti
rezolucija koju su bošnjački intelektualci objavili u Zenici 26. maja
1942. Ovu rezoluciju je potpisalo 27 uglednih zeničkih Bošnjaka. Sadržaj
rezolucije i način na koji je ona sastavljena vrijedni su pažnje i njen
integralni tekst donosimo na našem web portalu.
[1] Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača - život i djelo, El-Kalem i MIZ Sarajevo, Sarajevo, 2005, str.29-30.
[2] Ibid., str. 30-32.
[3] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u 20. stoljeću, "Sejtarija", Sarajevo, 1998., str. 183-184.(Citirano prema Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača - život i djelo, str.34)