Zikir u islamu invokacija Božijeg imena
Hvala pripada Allahu, Koji je jasno razdvojio Pravi put od krivoga, Koji je ponizio novotarije i inovatore, a uzvisio Sunnet Poslanikov, ‘alejhi-sselam, i one koji ga slijede. Hvala pripada Allahu, Koji u svakom stoljeću inspirira grupu alima da brane Poslanikov, ‘alejhi-sselam, put od pokušaja neznalica da ga unakaze i koji većinu muslimana nazivaju mušricima (idolopoklonicima), inovatorima i kjafirima (nevjernicima), pritom lažno tvrdeći da su samo oni spaseni. Neka je salavat i selam na Poslanika, ‘alejhi-sselam, njegovu porodicu i sve njegove ashabe, koji bijahu primjerom kako se čuva Sunnet.
Zašto pisati o zikru?
Islam je, prema našem razumijevanju i prihvatanju većine muslimana, i alima i običnih slijedbenika, ehlisunnetsko-džema’atski islam, tj. vjera sljedbenika Poslanikova, ‘alejhi-sselam, puta i zajednice muslimana. Najbolji među njima su pripadnici selefa: ashabi, tabini i tabei-tabi’ini, i to prema vjerodostojnom Poslanikovom, ‘alejhi-sselam, hadisu koji bilježi Muslim: “Najbolje stoljeće je moje stoljeće, zatim ono koje slijedi, zatim ono koje slijedi”. Svi su alimi ovaj hadis razumjeli tako da pripadnici selefa predstavljaju najbolji primjer ljudskog ponašanja i ispravnog vjerovanja kako među muslimanima, tako i cijelom čovječanstvu, i da slijediti njih znači slijediti Poslanika, ‘alejhi-sselam, a da se slijeđenjem Poslanika, ‘alejhi-sselam, postiže spasenje prema Allahovoj odredbi: “Ko se pokorava Poslaniku, pokorava se Allahu” (4:80).
Zikr u islamu – ministar unutrašnjih poslova vjernika
Allaha, dželle še’nuhu, moramo se uvijek sjećati, i kad sjednemo, i kad ustanemo, i kad god se pokrenemo. Zikr je jedan od najvažnijih aspekata islamske vjere – ministar unutrašnjih poslova vjernika. Svako je dužan znati kako vjerovati u Boga, dželle še’nuhu, i ono što nam je Poslanik, ‘alejhi-sselam, donio u hadisu i Sunnetu. Stoga nam je, kao pripadnicima ehli-sunneta vel-džema’ata, obaveza boriti se protiv bid’ata, jer je Poslanik, ‘alejhi-sselam, rekao: “Kullu bid’atin dalaletun, ve kullu delaletin fin-nar - Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je bačena u vatru”. Prije toga, treba razumjeti šta je to bid’at. Novotarija se u arapskom jeziku opisuje slijedećim riječima: “Metoda uvedena u vjeru koja ide protiv pravila i zakonitosti ustanovljenih islamom, uvođenje novotarija koje Poslanik, ‘alejhi-sselam, nije spominjao, niti ih je činio, kao ni ono što ashabi nisu spominjali niti činili”. Ashabi se ovdje moraju uzeti u obzir radi hadisa: “Alejkum bi sunneti ve sunneti hulefai min be’adi - Obaveza vam je slijediti moj sunnet i sunnet mojih halifa poslije mene!” (Buhari i Muslim). Prema tome, što god Poslanik, ‘alejhi-sselam, ili njegovi ashabi nisu činili - može se podvesti pod novotariju. To je značenje bid’ata. Što god je Poslanik, ‘alejhi-sselam, činio, i što god su činili hulefau-r-rašidin (četverica pravednih halifa, r. a.), kao i ostali ashabi, ne može se smatrati inovacijom upravo zbog spomenutog hadisa.
Šta je doista bid’at?
Pet dnevnih namaza je obavezno obavljati. Mi ne kažemo da treba pronalaziti nekakve nove metode u islamu, niti težimo bid’atima i inovacijama, ali ne uzimamo riječi “slovo po slovo”, ne prevodimo doslovno, već čitamo “između redova”. Ne želimo biti kao šejtan. Treba razumjeti – ovo, prije svega, upućujemo nama samima - da ukoliko ne shvatimo Poslanikovo, ‘alejhi-sselam, učenje, premda budemo znali riječi, učinit ćemo šejtanovu grešku. Treba sa potpunom skrušenošću i poniznošću sjesti i zamoliti svoga Gospodara za blagoslove i još više rahmeta, a ne sjesti kao što je šejtan sjeo - pun sebe i ponosan na svoje “znanje”. Šejtan je napamet naučio sva slova i sve riječi, ali bez razumijevanja njihova značenja. Šejtan je, poznajući sve poslanike, ‘alejhimu-sselam, počevši od našeg praoca Adema, ‘alejhi-sselam, sve do Sudnjeg dana, imao priliku čitati sve četiri knjige: Psalme, Toru, Novi testament i Kur'an Časni. Svog Gospodara je neprestano 2000 godina obožavao u vremenu prije stvaranja materijalnoga svijeta, i to takvim obožavanjem da je gledao u ono što obožava još u džennetu, pa je, ipak, postao i ostao proklet do Sudnjega dana. Zašto?!
Kur’an, a. m., nije zbirka pripovijesti
U vjeri postoje skrivena, unutrašnja, tzv. ezoterična i značenja kao i aluzivna tumačenja Kur’ana. Vjerovanje nije kao čitanje priče ili historije. Ako se Kur’an čita samo kao zbirka pripovijesti ili historijskih događaja, onda se postavlja pitanje gdje se krije mu’džiza Kur’ana. Da je Kur’an samo zbirka pripovijesti, zašto ju je, onda, trebalo sastavljati tako da ju je nemoguće za sva vremena imitirati?! Stil i kompozicija Kur’ana su takvi da ne mora biti isto moje čitanje i tvoje čitanje. Svako uzima ono što dokuči, premda postoje osnovna pravila.
Slova čine riječi. Riječi čine rečenice. Rečenice ti omogućuju da razumijevaš “između redova”. Ako čitaš samo riječi, onda si na nivou čitanja djeteta. Potrebno je čitati “između redova”. Čitanje odraslog i zrelog insana mora se razlikovati od čitanja djeteta, koje čita riječ po riječ.
U većini arapskih zemalja danas, a i u nekim dijelovima Amerike i Evrope, na televiziji se može pratiti tefsir šejha r.a. Mutevellija Ša’ravija, priznatog alima, koji je nedavno preselio na Bolji svijet. Umnožavaju se njegove videokasete. Danas je popularniji nego za života. Zašto postoji toliki interes za njegovim tefsirom? Zato što je svako fasciniran njegovim razumijevanjem Kur’ana, njegovim zaključcima, objašnjenima i mudrošću. Zašto? Zato što zna čitati između redova. Kur’an i hadis nisu historija. Čitajući Kur’an i hadis, iskopavaju se tajne. Ovaj alim pruža nova tumačenja praćena objašnjenjima koja su dosad bila nepoznata. Zašto ne kažemo: Ovo je novo, pa to nećemo prihvatiti? Zato što postoje nove inspiracije i novi načini tumačenja. Kur’an je za sva vremena i za sve ljude. Upravo to daje univerzalnost Božijoj riječi. Ukoliko ne razumiješ ono što je između redova (što je implicirano), ne možeš biti ni alim, ni vodič, ni učitelj islama. Naprotiv, ostat ćeš zauvijek na nivou djece: njihovo čitanje bit će ravno tvom čitanju i razumijevanju.
Zašto šejtan nije povjerovao u Musaa, ‘alejhi-sselam, kad mu je Allah, dželle še’nuhu, na pločama poslao zapovijedi? Zašto nije povjerovao u Davuda, ‘alejhi-sselam, kad je dobio Psalme? U Isaa, ‘alejhi-sselam? U Muhammeda, ‘alejhi-sselam? Zato što se oslonio na puko učenje slova napamet. Ukoliko insistiramo na ovakvom pristupu Božijoj riječi, onda smo slični šejtanu koji je čitao slova i riječi bez razumijevanja. Zamislite se za trenutak nad riječima imama Šafije: “Kad bi stotinu alima došlo da sa mnom raspravlja, ja bih ih sve snagom svoga dokaza pobijedio. Ali, ako bi samo jedna neznalica došla da se sa mnom raspravlja, bio bih pobijeđen”. To stoga što će neznalica, bez obzira na format i kvalitet dokaza, insistirati na negiranju i ponavljanju: “Ne, ne, jok, jok!”
Zar "amin" nije zikrullah? Zar se "amin" ne izgovara u džematu, što je svakako svojevrsni zikr. Danas se svugdje u džamijama dvaju mezheba može čuti kako se "amin" izgovara gromoglasno, pa ipak, neki ljudi insistiraju na tome da je - ukoliko Poslanik, ‘alejhi-sselam, nešto nije činio i radio - to neprihvatljivo. U vrijeme Božijeg Poslanika, ‘alejhi-sselam, neki su ashabi "amin" izgovarali glasno, neki nisu. Možemo li tvrditi da su bilo ovi ili oni činili nešto što nije prihvatljivo? Ne možemo, jer djela su prema namjerama. Možemo li reći da imam Ebu-Hanife nije bio upravu? Ne možemo. Jesu li svi Turci i Pakistanci, naprimjer, griješni, a sve šafije u pravu? Nikako. Jer: “Ihtilafu ummeti rahmetun - Različita tumačenja u mom ummetu su milost”.
Različita tumačenja mudžtehid-imama samo su milost ummetu. Ovo je samo jedan od dokaza za obavljanje zikra u grupi. Mnogi muslimani izgovaraju "amin" grupno, kao što mi u grupi izgovaramo "Ja Allah".
U Detroitu i Chicagu,
Šejh Hišam Kabbani k.s. i imam dr. Senad-ef. Agić (www.preporod.com, Monday, 30 October 2006)